Ja npr imam socijalni zivot, ali moj prijatelj kojeg cu u ovom tekstu zvati Ivan, uopce nema, npr on me ne zeli zvati da se kupamo zajedno nego on radije ide sa nekim svojim dvogodisnjim rodakom, on ne zeli probaati marihuanu niti alkohol, nekako je uvijek stalno napet, neznam zasto jeli to mozda odgoj ili nesto drugo, ali ja stvarno zelim da se on napokon opusti, ja sam prije 1 H popio dvije pive, i onda smo razgovarali o smrti i o tome kako cemo izaci vani sa ljudima nasih godina, ali on stalno ismijava smrt kao da misli da ce vjecno zivjeti, i sada je meni zao shto to bogami nece misliti kada bude umirao, i kada se bude prisjecao shto je sve propustio, on misli uvijek da ce neshto napraviti kasnije, ali kasnije nema, ja mu najvjerovatnije necu biti zauvijek prijatelj i zato ne kuzim zashto se napokon ne opusti i da se svi iz bivseg razreda ztajedno ne druzimo nego uvijek neko ismijhavanje, samrti, vjere, drugih ljudi, to mi je cudno i strasno zelim da se moj prijatelj koji sada cita BUG i glumi da ne gleda ovo shta pishem nego govori gluposti o tome kako ce kupiti neku najbolu graficku karticu i glasno govori npr "Mastersova top lista", "Igra kao bolest" i slicne gluposti, ali ja znam da ce se on na kraju opustiti i da ce ipak otici na vutru.org, i da ce se ipak kada bude sam opustiti i Nadam se shvatiti ovo shto ja pishem, btw on sada govori da napishem "Kako je bolesno da dva prijatelja u dva metra kvadratna pricaju o tome kako ce umrijeti i slusaju Beatelse", nadam se da ce se ipak opustiti i napokon postati normalno socijalno bice.