Možda naslov nije sasvim jasan, ali mislio sam malo plutati mislima na temu društvenih iluzija.
Ono što mislim kad kažem "društvene iluzije" se odnosi na mnoga pravila koja bi trebali napraviti da se dokažemo društvu oko sebe da nešto vrijedimo.
Danas mi se baš to mota po glavi jer kako je bilo ovo blagdansko raspoloženje pa puno druženja i izlaženja, otkrio sam koliko mi to sve postaje naporno i besmisleno i za vrijeme blagdana i kad nije vrijeme blagdana. Nemam još ni 30, ali sva ta društvena sranja mi zaista počinju ići na živce. I zato sve više postajem asocijalan i imam vrlo uzak krug ljudi s kojima se mogu družiti u intimnoj atmosferi po kućama, uz čaj, joint, ugodan razgovor ili šetnju...
Evo da krenem s nekim primjerima.
- Ako nemaš posao, nesposoban si
- Ako ne piješ, čudan si
- Ako nemaš curu ili ženu, luzer si
- Ako si strogo discipliniran, nadobudan si
- Ako ne kupuješ darove za blagdane, škrt si
- Ako misliš drugačije, anomalija si koju treba društveno isključiti
Ovo je samo par primjera koji su mi prvi pali na pamet.
Kako postajem stariji, mijenjam se i ne želim biti kakav sam bio prije 10 godina, želim biti pametniji, samodiscipliraniji i bolji. No kad postignem tu razinu samodiscipline i zadovoljstva samim sobom, imam utisak da oni koji nisu na toj razini me toliko često povuku u svoje blato i tamo ne želim biti.
Kad postanem "alfa" osjećam da u raznim grupnim društvenim situacijama budem viđen kao prijetnja i ostali me testiraju, isključuju da bi se oni pokazali kao "alfa".
Ja sam tu igru shvatio i onda ljudi koji tu igru ne shvaćaju me izrazito nerviraju.
I tu sad dolaze te društvene iluzije...
Da bi se muškarac ili žena dokazali kao "alfa" potrebni su ti neki obrasci ponašanja koji takvo ponašanje opravdavaju i meni se to nadmetanje i borba uopće ne vode, jer smatram se da sam inteligentna vrsta i da takva primitivna ponašanja nisu u skladu s mojom svijesti.
No gdje god da se okrenem, na ekranima, u kafićima, klubovima, raznim okupljanjima uvijek postoji taj primitivan način ponašanja gdje onog koji je dobar gotovo uvijek treba pokvariti, izbaciti, korumpirati i poraziti onog koji se doima kao alfa. Nekako sam tog dojma i razočaran sam što je to slučaj u ljudskoj vrsi.
To je nekakvo podsvjesno ponašanje u kojem rade instinkti, a ne razum i logika.
Razum i logika kao da uopće više nisu bitni. Dogodilo mi se hrpu puta kad bih bio razuman i logičan da me neka budala pokušava razuvjeriti, da je razum i logika nešto jako dosadno i da je bolje biti kao svi drugi.
Čim više počinjem shvaćati ljudsko ponašanje i to koliko je čovjek iracionalno biće dođe mi da se lansiram na Pluton.
Nadovežite se, napišite vaša mišljenja o čudnim društvenim ponašanjima i nametnutim "moranjima" koja mrzite, koja mislite da su fejk i kako se s tim nosite.
Ono što mislim kad kažem "društvene iluzije" se odnosi na mnoga pravila koja bi trebali napraviti da se dokažemo društvu oko sebe da nešto vrijedimo.
Danas mi se baš to mota po glavi jer kako je bilo ovo blagdansko raspoloženje pa puno druženja i izlaženja, otkrio sam koliko mi to sve postaje naporno i besmisleno i za vrijeme blagdana i kad nije vrijeme blagdana. Nemam još ni 30, ali sva ta društvena sranja mi zaista počinju ići na živce. I zato sve više postajem asocijalan i imam vrlo uzak krug ljudi s kojima se mogu družiti u intimnoj atmosferi po kućama, uz čaj, joint, ugodan razgovor ili šetnju...
Evo da krenem s nekim primjerima.
- Ako nemaš posao, nesposoban si
- Ako ne piješ, čudan si
- Ako nemaš curu ili ženu, luzer si
- Ako si strogo discipliniran, nadobudan si
- Ako ne kupuješ darove za blagdane, škrt si
- Ako misliš drugačije, anomalija si koju treba društveno isključiti
Ovo je samo par primjera koji su mi prvi pali na pamet.
Kako postajem stariji, mijenjam se i ne želim biti kakav sam bio prije 10 godina, želim biti pametniji, samodiscipliraniji i bolji. No kad postignem tu razinu samodiscipline i zadovoljstva samim sobom, imam utisak da oni koji nisu na toj razini me toliko često povuku u svoje blato i tamo ne želim biti.
Kad postanem "alfa" osjećam da u raznim grupnim društvenim situacijama budem viđen kao prijetnja i ostali me testiraju, isključuju da bi se oni pokazali kao "alfa".
Ja sam tu igru shvatio i onda ljudi koji tu igru ne shvaćaju me izrazito nerviraju.
I tu sad dolaze te društvene iluzije...
Da bi se muškarac ili žena dokazali kao "alfa" potrebni su ti neki obrasci ponašanja koji takvo ponašanje opravdavaju i meni se to nadmetanje i borba uopće ne vode, jer smatram se da sam inteligentna vrsta i da takva primitivna ponašanja nisu u skladu s mojom svijesti.
No gdje god da se okrenem, na ekranima, u kafićima, klubovima, raznim okupljanjima uvijek postoji taj primitivan način ponašanja gdje onog koji je dobar gotovo uvijek treba pokvariti, izbaciti, korumpirati i poraziti onog koji se doima kao alfa. Nekako sam tog dojma i razočaran sam što je to slučaj u ljudskoj vrsi.
To je nekakvo podsvjesno ponašanje u kojem rade instinkti, a ne razum i logika.
Razum i logika kao da uopće više nisu bitni. Dogodilo mi se hrpu puta kad bih bio razuman i logičan da me neka budala pokušava razuvjeriti, da je razum i logika nešto jako dosadno i da je bolje biti kao svi drugi.
Čim više počinjem shvaćati ljudsko ponašanje i to koliko je čovjek iracionalno biće dođe mi da se lansiram na Pluton.
Nadovežite se, napišite vaša mišljenja o čudnim društvenim ponašanjima i nametnutim "moranjima" koja mrzite, koja mislite da su fejk i kako se s tim nosite.