Papa Romeo, i ja imam nešto za priznati. Ništa novo, zapravo staro i ofucano, a uvijek aktualno.
Kad sam bila dijete, nisam shvaćala što se događa kada završi ljudski život. Odrasli su mi rekli da ću shvatiti kada odrastem. Možda sam sada malo odraslija, nipošto odrasla, ali nekako u duši ponekad stara, a djetinjasta, puno toga pročitala i na kraju toliko informacija me smelo i opet - ništa ne razumijem.
Dogodilo mi se da sam smrt pogledala ravno u oči. Čisti egzistencijalizam s natruhom naturalizma.
I tada razumski sve mi je bilo jasno, ali u duši je stajala samo odvratna tišina. Žena koja me držala za ruku dok sam odlazila, rekla mi je: "Ne gubi vjeru, ni pod cijenu života!".
Tada, kad sam gledala smrt u oči, Bog se nekako pritajio, postala sam klaustrofobična, no na moje veliko iznenađenje, iako je duh kopnio, moj razum govorio je da Bog postoji i smrt nije kraj.
Kažu da će strah nestati ako se suočiš s njim. Kod mene to nije slučaj. Ne čudi me to, ja sam uvijek bila crna ovca, iznimka koja potvrđuje pravilo. Ali kako kao iznimka da shvatim pravilo kad se u mome životu odvija sve mimo pravila?!
I tako, još uvijek ne razumijem smrt.
Razmišljam, što bih dala kad bih mogla postati bezbolna i besmrtna? Netko nepromišljen rekao bi: Sve bio dao samo da živim!
I eto opet zamke... duhovne, naravno. Odreci se života, ne gubi vjeru.
Kad sam bila dijete, nisam shvaćala što se događa kada završi ljudski život. Odrasli su mi rekli da ću shvatiti kada odrastem. Možda sam sada malo odraslija, nipošto odrasla, ali nekako u duši ponekad stara, a djetinjasta, puno toga pročitala i na kraju toliko informacija me smelo i opet - ništa ne razumijem.
Dogodilo mi se da sam smrt pogledala ravno u oči. Čisti egzistencijalizam s natruhom naturalizma.
I tada razumski sve mi je bilo jasno, ali u duši je stajala samo odvratna tišina. Žena koja me držala za ruku dok sam odlazila, rekla mi je: "Ne gubi vjeru, ni pod cijenu života!".
Tada, kad sam gledala smrt u oči, Bog se nekako pritajio, postala sam klaustrofobična, no na moje veliko iznenađenje, iako je duh kopnio, moj razum govorio je da Bog postoji i smrt nije kraj.
Kažu da će strah nestati ako se suočiš s njim. Kod mene to nije slučaj. Ne čudi me to, ja sam uvijek bila crna ovca, iznimka koja potvrđuje pravilo. Ali kako kao iznimka da shvatim pravilo kad se u mome životu odvija sve mimo pravila?!
I tako, još uvijek ne razumijem smrt.
Razmišljam, što bih dala kad bih mogla postati bezbolna i besmrtna? Netko nepromišljen rekao bi: Sve bio dao samo da živim!
I eto opet zamke... duhovne, naravno. Odreci se života, ne gubi vjeru.