Imam 50ak dunuma zemlje u rodnom selu, malo je komplikovana za obradjivanje, planinski kraj, kamenito ne moze mehanizacija a meni bi trebalo mnogo vremena da je rucno obradim. Dok ja to istijam pa usitnim motikom, vec je doslo vrijeme zetve a ja ni posijao nisam.
Upregnem li volove naci ce se neko ko ce da kenja kako sam "porobio" jadnu zivotinju. Posijem li tek toliko koliko mi treba do sledece sjetve, hebo sam cvorka ako mi upadnu veprovi i pobrste to malo sirotinje. Oko ovaca bih se morao muvati da ih vukovi ne bi poklali, a ni medvjedima nije vjerovati.
Na koke nosilje bih morao pripaziti, jer ne bih da ostanem bez fabrike svjezih jaja, zbog nekog gladnog jastreba, a shvatam ja njega, glad udarila, koka bezbrizno kljuca po avliji, neoprezna. Oroz, umjesto da cuva strazu, naskace s koke na koku, pa bih pored poljskih radova, brige oko ovaca imao i brigu oko kokica.
Livadu bi valjalo kositi da obezbijedim ovcicama hranu preko zime, sto ukljucuje moljakanje boga da ne padne kisa dok se sijeno ne osusi, da mi trud ne propadne.