Marihuana i njena lekovita uloga u medicini
Marihuana je odlican analgetik (sredstvo protiv bolova), možda najbolji koga trenutno imamo. Osim za ekstremno akutne upotrebe (covek u bolnici sa teškom fizickom povredom), marihuana je za ovu svrhu daleko bolja, sigurnija i efektivnija nego opijati koji se široko koriste i prepisuju. Za razliku od opijata, marihuana takode ne izaziva fizicku zavisnost, ne može se predozirati (predoziranje opijatima je smrtonosno), i nema teške negativne nuzefekte (opijati slabe disanje, dovode do zatvora, i proizvode razne kardiovaskularne probleme).
Marihuana je za vecinu populacije jako dobar antiemetik (sredstvo protiv mucnine), opet medu najboljima koje imamo. Za ljude na teškim hemoterapijama ona može da doslovno predstavlja razliku izmedu života i smrti (o kvalitetu života tokom tretmana da i ne govorimo).
Za odreden deo populacije (ne za sve!) odredeni sojevi (ne svi!) marihuane daju odlicne anksioliticke efekte (protiv nervoze i panicnih napada). Kod mnogih ljudi koji pate od insomnije, marihuana je verovatno *najsigurnije* trenutno postojece sredstvo (neuporedivo efikasnije i manje opasno od pilula za spavanje, koje takode - za razliku od marihuane - mogu da izazovu fizicku zavisnost.)
Postoji i još par stvari kod kojih marihuana ima odredeno pozitivno dejstvo, ali ne posebno medicinski upotrebljivo. Recimo, kod ljudi koji pate od glaukoma, marihuana može da smanji ocni pritisak bez teških nuzefekata koji prate druge farmakološke intervencije - ali ovo smanjenje pritiska traje samo 3-4 sata, što zahteva precesto korišcenje medikamenta.
Negativne posledice pušenja marihuane su slicne posledicama koje imaju retki pušaci (oni koji puše jednu do tri cigarete dnevno). Ako se koristi vaporizator ili ako se kanabis uzima oralno (kroz hranu), vecih negativnih efekata po opšte zdravlje prosto nema.
Da ponovimo, nema stvaranja fizicke zavisnosti, niti se može predozirati. Kao rekreativna droga, marihuana je za dva reda velicine manje opasna od alkohola; covek koji popije dve cašice rakije uz veceru je neuporedivo veci narkoman od coveka koji uzme par udisaja trave pre spavanja. (Kad smo vec tu, da se podsetimo da se alkohol može predozirati, da izaziva fizicku zavisnost, i da ima znacajne negativne posledice po zdravlje.)
To je jedna strana price. Ovo je druga:
Marihuana NE LECI RAK. Kao i za milion drugih stvari koje ne lece rak, pokazano je da u odredenim celijskim kulturama ekstrakti smanjuju brzinu deobe celija nekih vrsta raka, ili da ih cak ubijaju direktno. Da parafraziram Randala Monroa, svaki put kada vam neko kaže da neka supstanca X "ubija rak u celijskoj kulturi," setite se da isto važi i za pištolj. Lako je ubiti celije raka u kulturi; uraditi to unutar živog coveka, a da taj covek ostane živ... to je sasvim druga stvar. Od stvari koje deluju u kulturi manje od jedne u hiljadu ima upotrebljivo dejstvo u živim ljudima.
Ucestalost raka nije manja kod ljudi koji redovno koriste marihuanu ili uzimaju konopljino ulje. Ljudi koji pate od raka i pocnu da koriste marihuanu imaju manje bola (analgetik), bolje se hrane (antiemetik) i manje pate od stresa (anksiolitik) - što može da pomogne da se covek oseca bolje, a možda može da malo pomogne i u oporavku (teško je reci). Ali sasvim sigurno nije "lek protiv raka."
Marihuana NE LECI autoimune bolesti. Ima merljivu imunomodulatornu funkciju, i pokazuje male pozitivne efekte kod nekih autoimunih bolesti, ali trenutno nema studija koje pokazuju efekte koji su zaista vredni pomena u terapeutskom smislu. Kod ljudi sa autoimunim bolestima, smanjenje stresa može da znacajno pomogne (kroz modulaciju stres-hormona kortizola), što znaci da marihuana može da bude korisna u tom smislu (kao anksiolitik). Ali nije nekakav magicni lek.
Marihuana NE LECI Alchajmerovu bolest. Pomaže kod nekih simptoma (opet, anksiolitik), ali ne usporava bolest, ne sprecava je, i nema vidljivog efekta na verovatnocu njenog razvoja. (Postoje preliminarne studije na odredenim supstancama razvijenim *na osnovu* marihuane, ali za sada je to sve veoma bledo.)
Ne treba preskociti negativne nuzefekte. Korišcenje marihuane tokom tinejdžerskih i adolescentskih godina (od 14-24) povecava rizik razvoja šizofrenije. U prosecnoj populaciji, ovaj rizik je zanemarljivo mali; ali ljudi koji imaju porodicnu istoriju mentalne bolesti (roditelje ili bliske rodake sa manicnom depresijom, šizofrenijom ili slicnim poremecajima) treba da izbegavaju marihuanu makar do 25-te godine života (nakon te tacke, rizik postaje znacajno manji).
Višegodišnja hronicna upotreba (kada se veliki deo dana provodi pod dejstvom) dovodi do trajnog smanjenja kapaciteta u kratkorocnoj memoriji. Opet, ovaj efekt je mnogo manji nego efekt alkohola (ljudi koji provedi jednak deo dana pod uticajem alkohola su u mnogo goroj situaciji), o opijatima da i ne govorimo; ali ne sme se preskociti.
Mada marihuana ne izaziva fizicku zavisnost, ona može da proizvede psihološku zavisnost kod oko 9% korisnika. Šta ovo znaci? Fizicka zavisnost kakvu proizvode opijati ili alkohol znaci da covek koji prestane sa korišcenjem ima period oporavka koji je pracen fizickom bolešcu, bolovima, i koji može biti opasan po život (pogotovo u slucaju alkoholicara). Psihološka zavisnost o kojoj ovde govorimo je nešto drugo: ljudi koji su pod ogromnim stresom, ili koji pate od prevelike nervoze, mogu da se naviknu na niži nivo stresa usled korišcenja marihuane. Povratak nazad u njihovo normalno stresno stanje im onda izgleda užasno, i oni insistiraju da nastave sa korišcenjem. To može dovesti do precestog ili prevelikog korišcenja koje onda negativno utice na život.
Konacno, uticaj marihuane ima neke efekte slicne pijanstvu. Dakle, pod uticajem marihuane ne treba voziti automobil, ne treba koristiti opasne mašine, i treba paziti tokom kretanja i hodanja. Marihuana nije sredstvo koje aktivan i produktivan covek može koristiti tokom dela dana kada je na poslu, recimo.
Kod odredenog broja ljudi, marihuana umesto smanjenja stresa proizvodi snažnu paranoju (koja je veoma stresna, ali nije trajna). Ovo donekle zavisi od soja marihuane, ali najcešce zahteva da se prestane sa korišcenjem.
Konacno, kod malog broja ljudi, marihuana izaziva tešku paradoksalnu mucninu (umesto normalnog antiemetickog efekta); takvi ljudi prosto ne mogu da je koriste. (Na moju veliku žalost, u ovu grupu spadam i ja).
Ukupno, marihuana treba da bude legalna. Ovde kod mene (Arizona, SAD) je legalna za medicinske upotrebe, i široko se koristi u društvu decenijama. Potpuna legalizacija u Koloradu je dovela do... smanjenja kriminala i društvenih problema (covek koji puši marihuanu je MNOGO manji problem za druge ljude, ili za policiju, nego covek koji pije alkohol).
Zbog preostale društvene stigme ce vam to retko ko otvoreno priznati, ali u bilo kom Americkom odeljenju za neurologiju ili neuronauku makar tri cetvrtine ljudi povremeno koristi marihuanu (uglavnom kao pomoc za spavanje ili kao analgetik), a oko cetvrtine je koristi redovno (uglavnom kao anksiolitik).
Ne treba o marihuani govoriti kao o nekakvoj "drogi" koja je ekvivalentna heroinu ili kokainu. Ljudi koji se zalažu za njenu legalizaciju nisu nekakvi drogiraši koji žele da pobegnu od policije.
Isto tako, ne treba je promovisati kao cudotvoran lek za sve i svašta. Osnovni, dokazani efekti su više nego dobri sami po sebi. Zašto nepotrebno dodavati izmišljene atribute?