Pozdrav vutroljupci!
Ima jedna poslovica koja kaze da cipelar nosi najgore cipele a krovar ima najgori krov na kuci u citavom selu.
Ja bih samo dodao da onaj koji zeli drugima pomoci, sam treba pomoc!
Iz toga razloga ja manifestiram, svojom voljom i morom, ovaj virtualni "indijanski" šator gdje cu iznijeti svoje psiho parapsiho i dusevne probleme koje ne mogu sam rijesiti! Godinama se trudim, doista, ali dvije glave su uvijek pametnije od jedne.
Pozivam svu bracu i sestre koji su mi spremni pomoci u ovaj virtualni psiho šator otvorenog i dobronamjernog srca, najprije prema samom sebi, svom umu duhu i tijelu a onda prema svemu ostalom!
U nadi da ce tema postati sticky jednog lijepog suncanog dana, napisat cu svoj problem.
Where is the difference?
Kazu. Bit ce bolje.
Covjek koji ne zna razliku izmedu "bolje" i "gore", to ne predstavlja veliku ulogu u zivotu.
Uostalom, pa i da covjek ne vidi pa vidi razliku izmedu boljega i gorega
Zar doista ide na bolje?
S vremenom covjek stari, kosti se trgaju, misici zamaraju, mozak slabije radi
Sa druge strane dobijes vecu obitelj, poznanstva, iskustvo.
Ali sto to sve vrijedi kada znades da ne postoji manje i vise.
Kada znas da su toplo i hladno samo prolazne faze koje ce uvijek biti postojati.
Ima li smisla skupljati iskustvo kad ce se ovo tijelo pretvoriti u prah a s vremenom ce se svako znanje koje ovo tijelo posjeduje, nepovratno izgubiti. Pa cak i da se netko vrati kroz vrijeme prostor, ponovno sagleda sve to, koje iskustvo ima od mojega iskustva?
Kolike li sam noci i dane proveo loveci uzitke ovoga svijeta
Koliko sam puta iskusio razne boli i patnje za koje ne bih pretpostavio da iti jedno zivo bice na ovome svijetu to zasluzuje
Naposljetku, ja sam to zivo bice
Svaka trava koju zgazim, iscupam. Svaki kukac kojemu sam oteo dom.
Svako novo stablo koje sam zasadio.
Jest. Bilo je. I bit ce.
Ako je sve vjecno, sto god ja uradio vec postoji ili ce postojat u nekom obliku. Netko ce gledati to sve sa strane. Netko ce se diviti, netko sablaznjavati. Netko ce ostati posve neutralan.
Kao ja danas kada gledam kisu. Mraz. Proljece i ljeto.
Kada gledam piramide.
Svake godine je isto. I prosle i sljedece. Pa i da nije. Promjena je uvijek stalna.
I sad nakon sto je moje tijelo obislo oko Sunca preko 30 puta pitam se koja je poanta svega.
Od malena sam htio saznati koja je poanta svega. Zapravo i jesam. Drvo mi je sapnulo. Nakon duzeg nagovarnja. Skrto mi je odgovorilo: "Smisao je postojati".
Biti.
I ne biti, je biti.
Misao, slika, masta koja ce tek postati u tvojoj glavi, ona zapravo i ne postoji. Ali ona je tu. Zauzima prostor.
Prostor je beskonacan. A tako malen u svojoj beskonacnosti. Kada zatvorim oci, vidim silnu prazninu i silne mogucnosti svega i nicega. Iza zatvorenih ociju ja iz crnila nicega stvaram, kreiram. Misli, dogadaje, stvari bica i pojave. Neograniceno. Iz nicega.
Pa kada shvatis da si ispunio svaki svoj smisao i da svakim daljnjim svojim postojanjem ili nepostojanjem ispunjavas prostor i vrijeme u ovoj takozvanoj prirodi... gdje vise naci srecu ili tugu?
Lovio sam slavu da postanem uspjesan u drustvu
Lovio sam samocu da pobjegnem od drustva
Trazio sam smisao zivota
Smisao zivota je nasao mene
I kada krenem naprijed
Znam da idem unazad
I kad lezim i kad spavam
Znam da trcim i da ne sanjam
Reci mi brate, sestro
Nakon moga puta
Kad shvatis da nemam kuda
Jer put je posvuda
Koji uzitak da probam
Koju bol da nanesem
Sebi pa i svima
Svima pa i sebi
Kad dajem ja uzimam
Kad primam otima mi se
Moje tijelo je veslo
Dusa mi je rijeka
Um je sidro
Nemam vise kuda?!
Ima jedna poslovica koja kaze da cipelar nosi najgore cipele a krovar ima najgori krov na kuci u citavom selu.
Ja bih samo dodao da onaj koji zeli drugima pomoci, sam treba pomoc!
Iz toga razloga ja manifestiram, svojom voljom i morom, ovaj virtualni "indijanski" šator gdje cu iznijeti svoje psiho parapsiho i dusevne probleme koje ne mogu sam rijesiti! Godinama se trudim, doista, ali dvije glave su uvijek pametnije od jedne.
Pozivam svu bracu i sestre koji su mi spremni pomoci u ovaj virtualni psiho šator otvorenog i dobronamjernog srca, najprije prema samom sebi, svom umu duhu i tijelu a onda prema svemu ostalom!
U nadi da ce tema postati sticky jednog lijepog suncanog dana, napisat cu svoj problem.
Where is the difference?
Kazu. Bit ce bolje.
Covjek koji ne zna razliku izmedu "bolje" i "gore", to ne predstavlja veliku ulogu u zivotu.
Uostalom, pa i da covjek ne vidi pa vidi razliku izmedu boljega i gorega
Zar doista ide na bolje?
S vremenom covjek stari, kosti se trgaju, misici zamaraju, mozak slabije radi
Sa druge strane dobijes vecu obitelj, poznanstva, iskustvo.
Ali sto to sve vrijedi kada znades da ne postoji manje i vise.
Kada znas da su toplo i hladno samo prolazne faze koje ce uvijek biti postojati.
Ima li smisla skupljati iskustvo kad ce se ovo tijelo pretvoriti u prah a s vremenom ce se svako znanje koje ovo tijelo posjeduje, nepovratno izgubiti. Pa cak i da se netko vrati kroz vrijeme prostor, ponovno sagleda sve to, koje iskustvo ima od mojega iskustva?
Kolike li sam noci i dane proveo loveci uzitke ovoga svijeta
Koliko sam puta iskusio razne boli i patnje za koje ne bih pretpostavio da iti jedno zivo bice na ovome svijetu to zasluzuje
Naposljetku, ja sam to zivo bice
Svaka trava koju zgazim, iscupam. Svaki kukac kojemu sam oteo dom.
Svako novo stablo koje sam zasadio.
Jest. Bilo je. I bit ce.
Ako je sve vjecno, sto god ja uradio vec postoji ili ce postojat u nekom obliku. Netko ce gledati to sve sa strane. Netko ce se diviti, netko sablaznjavati. Netko ce ostati posve neutralan.
Kao ja danas kada gledam kisu. Mraz. Proljece i ljeto.
Kada gledam piramide.
Svake godine je isto. I prosle i sljedece. Pa i da nije. Promjena je uvijek stalna.
I sad nakon sto je moje tijelo obislo oko Sunca preko 30 puta pitam se koja je poanta svega.
Od malena sam htio saznati koja je poanta svega. Zapravo i jesam. Drvo mi je sapnulo. Nakon duzeg nagovarnja. Skrto mi je odgovorilo: "Smisao je postojati".
Biti.
I ne biti, je biti.
Misao, slika, masta koja ce tek postati u tvojoj glavi, ona zapravo i ne postoji. Ali ona je tu. Zauzima prostor.
Prostor je beskonacan. A tako malen u svojoj beskonacnosti. Kada zatvorim oci, vidim silnu prazninu i silne mogucnosti svega i nicega. Iza zatvorenih ociju ja iz crnila nicega stvaram, kreiram. Misli, dogadaje, stvari bica i pojave. Neograniceno. Iz nicega.
Pa kada shvatis da si ispunio svaki svoj smisao i da svakim daljnjim svojim postojanjem ili nepostojanjem ispunjavas prostor i vrijeme u ovoj takozvanoj prirodi... gdje vise naci srecu ili tugu?
Lovio sam slavu da postanem uspjesan u drustvu
Lovio sam samocu da pobjegnem od drustva
Trazio sam smisao zivota
Smisao zivota je nasao mene
I kada krenem naprijed
Znam da idem unazad
I kad lezim i kad spavam
Znam da trcim i da ne sanjam
Reci mi brate, sestro
Nakon moga puta
Kad shvatis da nemam kuda
Jer put je posvuda
Koji uzitak da probam
Koju bol da nanesem
Sebi pa i svima
Svima pa i sebi
Kad dajem ja uzimam
Kad primam otima mi se
Moje tijelo je veslo
Dusa mi je rijeka
Um je sidro
Nemam vise kuda?!
Poslednja izmena od urednika: