Preletjela sam sve teme i vidim da se pisalo o svemu i svačemu, skoro svakom " domacem" muzičaru ali sam primjetila kako izostaje institucija zvana Branimir Johhny Štulić, stoga evo ovako, pa ko voli neka izvoli
Prije par godina sam mu napisala pismo. Igrom slučaja i raznoraznih društvenih mreža to pismo je stiglo i do Njega.
Pa evo, ako neko želi, može da procita, doda, oduzme, pomnoži, podijeli, izvuče korijen ili ignoriše
Pismo Štuliću <3
Dragi Branimire,
ne znam što da radim sa sobom, na šta misli da bacim
eto stvaram polako pismo tebi ))
...vidiš, ne znam ni da li da te persiram, tata bi me znacajno pogledao, vejerovatno što ne persiram nepoznate ljude. Nekako mi ne ide da te persiram. Kako kada živim s tobom,
dio si moje svakodnevnic, pričam o tebi kao da si tu negdje u blizini, nisi stranac, nisi nepoznato, sve si što usmjerava ovo malo zdravog razuma oko nas. Da ti ne laskam odmah u početku, niti sam ja osoba koja to zna, a nisi ni ti osoba koja se tome dvori. Htjedoh za početak reći samo za tvoje ime, samo tvoje ime Branimi, Brani – mir, je ogledalo svega onoga što ti jesi, otpor ukršten sa ljubavlju i nekad će neko napisati pjesmu nad pjesmama, pričat će o tvom imenu i o tebi, o spasenju u ime ljubavi. Razmišljala sam da dam sinu ime Branimir zbog tebe, ali bojim se da bi dijete imalo doživotno probleme zbog tog imena, jer znaš nas sada dijele po imenima, između ostalog i nije važno što je jedan Branimir Štulic čovjek nad čojstvom, to nikoga više ne zanima, samo su važna imena i svi se otimaju da nas svrstaju u određen tor,
koji pripada određenom imenu. Eh kada bi svrstali mene kao i mog sina kao Branimira, onda mi ne bi bili u istom toru i to ti je ta tuga. Dovedu te do toga da moraš dobrovoljno da izabereš jedan tor, dobrovoljno pristaješ na robiju i ne opireš se ... “dragovoljno narod u boj stupa pa ti vidi di je crna rupa “ …ali znaš ti to već, sve sami manipulatorski kurvini sinovi moj Branimire .
Uslijedio je sumrak ljubavi, niti ima svanuća, niti ima smrknuća, vladaju a nisu kraljevi, sude a nisu Bogovi, hodaju a nisu živi, duhovi …
Ali ja želim nešto drugo da ti kažem, želim da ti kažem da je stvarno vrijeme da se vratiš. Kao da sam sad izmislila toplu vodu, zar ne cijeli Balkan te priziva kao kišu nakon 20 godina suše i ja sad kao pametna Ali daj se vrati ili barem svrati, navrati …kao što nekad “ neko “ reče … “ ma hajde mrdni već jednom , pokreni se, učini nešto...uradi nešto, to je tvoja dužnost, mnogo toga znaš ...napravi nam fini party, mnogo ljudi, nigdje žandara, učini nam sretna lica kakva nisam dugo gledala …. Kaži nam ; želite li dobro svojoj djeci zaslužni, želite li možda najbolje ?! Volimo te kad pričaš u svom ovom ludilu i riječi poput bajke smiruju čamotinju. Jer što god da se mijenja isti su ljudi i jednooka pravda za slijepce u mraku.
zatvori prolaz za trule moraliste, zatvori prolaz za rogonje, zatvori prolaz za feministe, zatvori prolaz za sve, Uradi nesto Johnny boy .
Čekaš li na nešto snažno, doista vrijedno, čekaš li na akciju koja pokreče stvari ?
Svak se bori za ono što mu fail dozvoli da ti objasnim, shvatam da si prokleto ljut,
ali ovdje nisi slučajno I ne razumijem zašto te smeta, ne mari za to ?!
samo kap veselja tražim, samo malo malo smjeha, dođi kao fantom slobode
i pokaži što znaš, umjetnost te čini jačim nego što pretpostavljaš i možda ne razumiješ, ali volimo te . “
Znaš, ovdje se već dugo svi samo sjećaju a samo rijetki osjećaju, posadi riječi slobode u te ljude mlade, jer mi više ne znamo kako da im pomognemo, kako da ih sačuvamo, to postaje skoro pa nemoguće jer svuda mrtvi fazani lete.
Znaš, ovdje se ne zna ko je ko i šta je čije. Svi su uspavani čežnjom i vrijeme je da se probude, jer samo još muzika dopire do njihovih duša, ali sluša se muzika ugašenih nota, otima im i ono malo preostalog sluha i vodi ih iz tamnog u mračn, iz mračnog u crne vrtloge .
Ne mislim da možeš da spasiš ovaj svijet, bojim se da niko to više ne može, ali možeš da im udahneš život, da oslobodiš u grč zarobljena lica, pokaži im boje tvoje muzike, jer oni su već odavno postali daltonisti . Ti, kao umjetnik i kao muzičar, možeš da shvataš šta to znači, kada sve nakaze postanu iste .
Ne želim da nas vodiš, ne želim da nas spasavaš, želim da nađemo utočište u tebi , da konačno čujemo riječi važne i iskrene, srcem i zdravim umom napisane. Dodaj kap vode u naše bašte pune cvijeća, divljeg i nježnog već pomalo uvenulog od suhih dana koji su iza nas .
Ne mislim da si Mag, ne mislim da ćeš uspjeti da ukloniš ovaj sumrak, ali pomozi da nađemo sebe u sumraku, pokaži savjesti kojim putem da ide. Možda i pretjerujem što ti ovo pišem, vjerovatno da, ali kada ljubav postane prljava riječ i kada su svi bolesni od mržnje, onda se ne stidim napisati pismo šetaću svjetlosti i istine. Naša djeca će da se kreću onako kako im mi pokažemo, a tvoje pero i tvoja muzika su moćniji od mača i ako primatima ne isključuju elektriku onda moramo biti glasniji .
Eto, završit ću ovdje Johnny, mada bih mogla ovako danima, ali obzirom da vodim monolog i obzirom da pretpostavljam kako ovo nikada nećes pročitati i kako te nije briga, onda ću završiti, jer ne volim da pričam kada me ljudi ne slušaju … sve u svemu, stanje je alarmantno, eto da znaš, pa ti vidi sad šta ćeš sa nama zarobljenicima u vremenu i prostoru. Željni smo da idemo tragom zaboravljene sreće, da plešemo bosi, da nas muzika nosi i da pronađemo smisao … “ ...i da borba , nikad ne , ne ugasi proljeće “
S'poštovanjem
Prije par godina sam mu napisala pismo. Igrom slučaja i raznoraznih društvenih mreža to pismo je stiglo i do Njega.
Pa evo, ako neko želi, može da procita, doda, oduzme, pomnoži, podijeli, izvuče korijen ili ignoriše
Pismo Štuliću <3
Dragi Branimire,
ne znam što da radim sa sobom, na šta misli da bacim
eto stvaram polako pismo tebi ))
...vidiš, ne znam ni da li da te persiram, tata bi me znacajno pogledao, vejerovatno što ne persiram nepoznate ljude. Nekako mi ne ide da te persiram. Kako kada živim s tobom,
dio si moje svakodnevnic, pričam o tebi kao da si tu negdje u blizini, nisi stranac, nisi nepoznato, sve si što usmjerava ovo malo zdravog razuma oko nas. Da ti ne laskam odmah u početku, niti sam ja osoba koja to zna, a nisi ni ti osoba koja se tome dvori. Htjedoh za početak reći samo za tvoje ime, samo tvoje ime Branimi, Brani – mir, je ogledalo svega onoga što ti jesi, otpor ukršten sa ljubavlju i nekad će neko napisati pjesmu nad pjesmama, pričat će o tvom imenu i o tebi, o spasenju u ime ljubavi. Razmišljala sam da dam sinu ime Branimir zbog tebe, ali bojim se da bi dijete imalo doživotno probleme zbog tog imena, jer znaš nas sada dijele po imenima, između ostalog i nije važno što je jedan Branimir Štulic čovjek nad čojstvom, to nikoga više ne zanima, samo su važna imena i svi se otimaju da nas svrstaju u određen tor,
koji pripada određenom imenu. Eh kada bi svrstali mene kao i mog sina kao Branimira, onda mi ne bi bili u istom toru i to ti je ta tuga. Dovedu te do toga da moraš dobrovoljno da izabereš jedan tor, dobrovoljno pristaješ na robiju i ne opireš se ... “dragovoljno narod u boj stupa pa ti vidi di je crna rupa “ …ali znaš ti to već, sve sami manipulatorski kurvini sinovi moj Branimire .
Uslijedio je sumrak ljubavi, niti ima svanuća, niti ima smrknuća, vladaju a nisu kraljevi, sude a nisu Bogovi, hodaju a nisu živi, duhovi …
Ali ja želim nešto drugo da ti kažem, želim da ti kažem da je stvarno vrijeme da se vratiš. Kao da sam sad izmislila toplu vodu, zar ne cijeli Balkan te priziva kao kišu nakon 20 godina suše i ja sad kao pametna Ali daj se vrati ili barem svrati, navrati …kao što nekad “ neko “ reče … “ ma hajde mrdni već jednom , pokreni se, učini nešto...uradi nešto, to je tvoja dužnost, mnogo toga znaš ...napravi nam fini party, mnogo ljudi, nigdje žandara, učini nam sretna lica kakva nisam dugo gledala …. Kaži nam ; želite li dobro svojoj djeci zaslužni, želite li možda najbolje ?! Volimo te kad pričaš u svom ovom ludilu i riječi poput bajke smiruju čamotinju. Jer što god da se mijenja isti su ljudi i jednooka pravda za slijepce u mraku.
zatvori prolaz za trule moraliste, zatvori prolaz za rogonje, zatvori prolaz za feministe, zatvori prolaz za sve, Uradi nesto Johnny boy .
Čekaš li na nešto snažno, doista vrijedno, čekaš li na akciju koja pokreče stvari ?
Svak se bori za ono što mu fail dozvoli da ti objasnim, shvatam da si prokleto ljut,
ali ovdje nisi slučajno I ne razumijem zašto te smeta, ne mari za to ?!
samo kap veselja tražim, samo malo malo smjeha, dođi kao fantom slobode
i pokaži što znaš, umjetnost te čini jačim nego što pretpostavljaš i možda ne razumiješ, ali volimo te . “
Znaš, ovdje se već dugo svi samo sjećaju a samo rijetki osjećaju, posadi riječi slobode u te ljude mlade, jer mi više ne znamo kako da im pomognemo, kako da ih sačuvamo, to postaje skoro pa nemoguće jer svuda mrtvi fazani lete.
Znaš, ovdje se ne zna ko je ko i šta je čije. Svi su uspavani čežnjom i vrijeme je da se probude, jer samo još muzika dopire do njihovih duša, ali sluša se muzika ugašenih nota, otima im i ono malo preostalog sluha i vodi ih iz tamnog u mračn, iz mračnog u crne vrtloge .
Ne mislim da možeš da spasiš ovaj svijet, bojim se da niko to više ne može, ali možeš da im udahneš život, da oslobodiš u grč zarobljena lica, pokaži im boje tvoje muzike, jer oni su već odavno postali daltonisti . Ti, kao umjetnik i kao muzičar, možeš da shvataš šta to znači, kada sve nakaze postanu iste .
Ne želim da nas vodiš, ne želim da nas spasavaš, želim da nađemo utočište u tebi , da konačno čujemo riječi važne i iskrene, srcem i zdravim umom napisane. Dodaj kap vode u naše bašte pune cvijeća, divljeg i nježnog već pomalo uvenulog od suhih dana koji su iza nas .
Ne mislim da si Mag, ne mislim da ćeš uspjeti da ukloniš ovaj sumrak, ali pomozi da nađemo sebe u sumraku, pokaži savjesti kojim putem da ide. Možda i pretjerujem što ti ovo pišem, vjerovatno da, ali kada ljubav postane prljava riječ i kada su svi bolesni od mržnje, onda se ne stidim napisati pismo šetaću svjetlosti i istine. Naša djeca će da se kreću onako kako im mi pokažemo, a tvoje pero i tvoja muzika su moćniji od mača i ako primatima ne isključuju elektriku onda moramo biti glasniji .
Eto, završit ću ovdje Johnny, mada bih mogla ovako danima, ali obzirom da vodim monolog i obzirom da pretpostavljam kako ovo nikada nećes pročitati i kako te nije briga, onda ću završiti, jer ne volim da pričam kada me ljudi ne slušaju … sve u svemu, stanje je alarmantno, eto da znaš, pa ti vidi sad šta ćeš sa nama zarobljenicima u vremenu i prostoru. Željni smo da idemo tragom zaboravljene sreće, da plešemo bosi, da nas muzika nosi i da pronađemo smisao … “ ...i da borba , nikad ne , ne ugasi proljeće “
S'poštovanjem