Prema definiciji koje se držim po ovom pitanju i koju sam više puta navodio, landrace je “sorta koja je razvijana i genetski unapreðivana od strane odgajivaèa, ali na koju nisu primenjivani savremeni postupci hibridizacije. Ujedno, proizvod su dugotrajnog inbreeding-a (ukrštanja u okviru svoje vrste ili svoje sorte), prema nekim autorima, u periodu ne kraæem od 50 godina. One su odlièno adaptirane na spoljne uslove sredine iz koje potièu“. Postoje još neka tumaèenja ovog pojma, kao npr. ona Ed-a Rozenthal-a, iz njegove knjige “Marijuana Grower's Handbook”, gde jednostavno kaže da je landrace “najuobièajenija sorta jedne države ili podruèja”. Po slobodnom prevodu, landrace bi mogla biti “lokalna sorta”, ali isto tako i “divlja sorta”. Meðutim, ovaj prvi naziv (na engleskom local strain), u svetskim okvirima, bi se mogao odnositi i na neke sorte koje se gaje na nekom podruèju npr. nekih dvadesetak godina, ali su pre toga pretrpele i ukrštanja sa nekim novijim sortama ili drugim landrace. Iako takve sorte, ugalvnom, imaju stabilnost pravih landrace, ipak treba razgranièiti stare tradicionalne sorte od ovakvih. S druge starne, naziv divlja sorta može uneti zabunu jer bi neko mogao pomisliti da se radi o nekim biljkama koje se mogu tu i tamo naæi u outdoor-u kako rastu slobodno, preostale od nekih napuštenih uzgoja. Stoga, držaæu se termina iz naslova.
Zašto su takve sorte uopšte bitne? Neki bi mogli reæi da je sasvim nepotrebno gubiti vreme oko sorti koje su po svojim ukupnim performansama ipak ispod današnjih najboljih hibrida. Drugo, veæina njih je prilièno teška za uzgoj u sveprisutnijem indoor-u. No, treba uvek imati na umu da svi hibridi u svojim genima imaju te sorte u da se od njih i poèelo sa hibridizacijom šezdesetih i sedamdesetih godina a postoji I rastuæi trend meðu hobby breederima (a takoðe I kod profesionalaca, delom) da se za stvaranje novih sorti koriste landrace iz prostog razloga što su krajnji rezultati izvesniji. Na kraju, pored njihove uzuzetne stabilnosti, one uglavnom nose i solidnu otpornost ka bolestima, neke od njih mogu da daju zadivljujuæe rezultate gajene u outdoor-u na našim prostorima, a o celokupnom efektu posle pušenja neke landrace koja je gajena baš u podneblju sa koga potièe ne treba ni govoriti. Jedino što je kod nas (a èini mi se i u svetu) sve teže naæi dobru Vu prokrijumèarenu iz nekih egzotiènih predela. U Holandiji se još i nekako mogu pronaæi u nekim coffee shopovima koji drže do toga, naroèito u obliku hasha, ali ovde se to sve svelo na pojedinaèna iznenaðenja za prijatelje
Na žalost postoji jedna stvar koja ugrožava postojanje veæine svetskih landarce: želja za sve veæim prinosima (samim time i zaradom) unosi mnogo indika genetike u tradicionalno sativa podruèja kroz upotrebu hibrida. Na stranu to i što se gaje èiste landrace ili komercijalne sative u nekim podruèjima gde veæ postoji neka lokalna sativa. Èak se i u nekim tradicionalno indika podruèjima (kao npr. Liban veæ dugi niz godina) unose indike sa drugih podruèja ili se koriste hibridi.
Na svetskim forumima postoje neki pokreti ili udruženja za oèuvanje landrace-a ali mislim da je to sve teže ostvariti I da veæ u ovom trenutku neke od dole navedenih ne postoje. Ako se tako nastavi kroz nekih desetak godina æe možda biti samo 5-6 glavnih landrace (možda ni toliko).
Ovde æu poèeti sa nabrajanjem svih landrace prema kontinentima i za koje imam makar podatke odakle potièu. Za pojedine æe biti i dodatnih objašnjenja. Ne zamerite ako neku zaboravim pa je kasnije dodam.
AFRIKA
Iako u dobroj meri ima indika u severnoj Africi, gro biljaka sa ovog kontineta su sative. Postoji nešto zaista posebno u vezi s tim podsaharskim sativama što ih u dobroj meri izdvaja od ostalih. Prvo, veæina njih ne pravi mnogo zezalica u mozgu (hajde da izbegnemo reè “paranoja”) kao južnoamerièke i, naroèito, indokineske. Nisu naroèito psihodeliène ali zato teraju na druženje zabavu, igru. Èesto se desi od njih da je jezik brži od pameti, a ko ne ustane da igra uz muziku – propao je. Ko je makar jednom pušio Durban Poison zna o èemu govorim. Drugo, mnoge imaju rano cvetanje. To za južnoafrièke sorte i nije toliko èudno, ali takvu sposobnost imaju i neke koje potièu iz predela bliže ekvatoru. Treæe, ali ne manje važno, pojedine imaju znatnu sposobnost da izdrže niske temperature i da dobro sazrevaju u nekim umerenokontinentalnim predelima iako potièu iz tropa.
Najèešæe se pominje da su na ovaj kontinent konoplju doneli Arapi u 16. veku, ali definitivno mislim da je ona bila poznata i ranije. Sasvim je evidentno da su mnogi krajevi tek tada upoznali tu biljku, ali su severni, arapski krajevi, morali da znaju za nju još u 12. ili makar u 13. veku najkasnije. Takoðe, po nekim novijim saznanjima, na jugu Afrike je bila poznata sigurno pre 16. veka. Logièno je pretpostaviti da su i istoène obale (tradicionalno u dobrim trgovaèkim vezama sa Arapskim poluostrvom) znale za konoplju pre 16.veka.
Angolese, Congolese, Durban, Ethiopian Highland, Kariba, Kenyan, Lesothan, Malawi Gold, Maroc, Moroccan Hash Plant, Nigerian (Lowland), Swazi (Rooi Bart), Tanzanian Magic, Transkei Green, Zamal, Zambian Copper.
Angolese i Congolese su verovatno, ako ne jedna ista, ono vrlo sliène sorte i jako su aromatiène. Durban je jedna od sorti koje su korišæene za stvaranje Durban Poison-a (koji jeste stvoren u Južnoj Africi u okolini istoimenog grada, ali današnje verzije potièu od posebno selektovanog kalifornijskog DP). E.Highland je sorta jako otporna na hladnoæu i potièe sa etiopskih visoravni gde se gaji i na 4000m nadmorske visine. Kariba je iz Zimbabvea i zahteva obilje vode za uspešan uzgoj. Pod Kenyan može da bude svašta a znam da tamo ima i nešto indika genetike. Tu je najpoznatija sorta Kisumu (sativa). Lesothan je klasièna južnoafrièka sativa sa ranim sazrevanjem i dobrom otpornosti ka niskim temperaturama. Navodno jedna od sorti koja je uèestvovala u nastanku Durban Poisona. Malawi Gold je iz Malavija i cvetovi sušenjem dobijaju izrazitu zlatnu boju. Maroc potièe sa juga Maroka i to je sativa (za razliku od kasnije introdukovanih indika na severu). U današnje vreme nije više toliko karakteristièna za hash proizvodnju. Moroccan Hash Plant je indika koja se gaji u planinskim regionima Maroka i služi prvenstveno za spravljanje hasha. Uvedena je tokom 19. ili poèetkom 20. veka. U okviru sorte postoje izvesne varijacije. Nigerian Lowland je sativa iz ravnica sa juga Nigerije. Ima nešto duži period cvetanja i jaèe psihodelièno dejstvo u odnosu na ostale ovde navedene. Swazi potièe iz istoimene oblasti u Južnoafrièkoj Republici. Varijanta „Rooi Bart“ (crvena brada) je ona koja ima crvene/narandžaste konce na cvetovima. Daje visoke prinose. Tanzanian Magic je stealth sativa koja raste samo do visine od oko 1m sa prilièno malim prinosima. Pošto je veæina biljaka podložna spontanom cvetanju, proces poèinje krajem 4. a period cvetanja u outdooru je 6-8 nedelja. Moguæe da je nastala kao posledica neke spontane mutacije. Transkei Green je najpsihodeliènija sativa iz JAR (potièe iz regiona Transkei) i ima naduži period cvetanja od svih njih. Zamal potièe sa ostrva Reunion i direktni preci su joj južnoindijske sative sa kojima je dosta slièna po dugom periodu cvetanja i psihodeliènom efektu, mada ima razlika u smislu da je nekada davno pretpela neko ukrštanje sa južnoafrièkim sativama ili se jednostavno adaptirala na lokalne uslove. Karakteristièno je i da gotovo nikad nema više od 5 lisnih zaperaka a neretko je to samo 3. Zambian Copper je vrlo slièna Malawi Gold i ima nešto kraæi period cvetanja i bolje podnosi niske temperature.
Što se tièe nabavke semena, najviše ove genetike se može naæi kod African Seeds i Afropips a zatim i kod Reeferman Seeds. Neke od sorti èak i u uzvornom obliku.
Zašto su takve sorte uopšte bitne? Neki bi mogli reæi da je sasvim nepotrebno gubiti vreme oko sorti koje su po svojim ukupnim performansama ipak ispod današnjih najboljih hibrida. Drugo, veæina njih je prilièno teška za uzgoj u sveprisutnijem indoor-u. No, treba uvek imati na umu da svi hibridi u svojim genima imaju te sorte u da se od njih i poèelo sa hibridizacijom šezdesetih i sedamdesetih godina a postoji I rastuæi trend meðu hobby breederima (a takoðe I kod profesionalaca, delom) da se za stvaranje novih sorti koriste landrace iz prostog razloga što su krajnji rezultati izvesniji. Na kraju, pored njihove uzuzetne stabilnosti, one uglavnom nose i solidnu otpornost ka bolestima, neke od njih mogu da daju zadivljujuæe rezultate gajene u outdoor-u na našim prostorima, a o celokupnom efektu posle pušenja neke landrace koja je gajena baš u podneblju sa koga potièe ne treba ni govoriti. Jedino što je kod nas (a èini mi se i u svetu) sve teže naæi dobru Vu prokrijumèarenu iz nekih egzotiènih predela. U Holandiji se još i nekako mogu pronaæi u nekim coffee shopovima koji drže do toga, naroèito u obliku hasha, ali ovde se to sve svelo na pojedinaèna iznenaðenja za prijatelje
Na žalost postoji jedna stvar koja ugrožava postojanje veæine svetskih landarce: želja za sve veæim prinosima (samim time i zaradom) unosi mnogo indika genetike u tradicionalno sativa podruèja kroz upotrebu hibrida. Na stranu to i što se gaje èiste landrace ili komercijalne sative u nekim podruèjima gde veæ postoji neka lokalna sativa. Èak se i u nekim tradicionalno indika podruèjima (kao npr. Liban veæ dugi niz godina) unose indike sa drugih podruèja ili se koriste hibridi.
Na svetskim forumima postoje neki pokreti ili udruženja za oèuvanje landrace-a ali mislim da je to sve teže ostvariti I da veæ u ovom trenutku neke od dole navedenih ne postoje. Ako se tako nastavi kroz nekih desetak godina æe možda biti samo 5-6 glavnih landrace (možda ni toliko).
Ovde æu poèeti sa nabrajanjem svih landrace prema kontinentima i za koje imam makar podatke odakle potièu. Za pojedine æe biti i dodatnih objašnjenja. Ne zamerite ako neku zaboravim pa je kasnije dodam.
AFRIKA
Iako u dobroj meri ima indika u severnoj Africi, gro biljaka sa ovog kontineta su sative. Postoji nešto zaista posebno u vezi s tim podsaharskim sativama što ih u dobroj meri izdvaja od ostalih. Prvo, veæina njih ne pravi mnogo zezalica u mozgu (hajde da izbegnemo reè “paranoja”) kao južnoamerièke i, naroèito, indokineske. Nisu naroèito psihodeliène ali zato teraju na druženje zabavu, igru. Èesto se desi od njih da je jezik brži od pameti, a ko ne ustane da igra uz muziku – propao je. Ko je makar jednom pušio Durban Poison zna o èemu govorim. Drugo, mnoge imaju rano cvetanje. To za južnoafrièke sorte i nije toliko èudno, ali takvu sposobnost imaju i neke koje potièu iz predela bliže ekvatoru. Treæe, ali ne manje važno, pojedine imaju znatnu sposobnost da izdrže niske temperature i da dobro sazrevaju u nekim umerenokontinentalnim predelima iako potièu iz tropa.
Najèešæe se pominje da su na ovaj kontinent konoplju doneli Arapi u 16. veku, ali definitivno mislim da je ona bila poznata i ranije. Sasvim je evidentno da su mnogi krajevi tek tada upoznali tu biljku, ali su severni, arapski krajevi, morali da znaju za nju još u 12. ili makar u 13. veku najkasnije. Takoðe, po nekim novijim saznanjima, na jugu Afrike je bila poznata sigurno pre 16. veka. Logièno je pretpostaviti da su i istoène obale (tradicionalno u dobrim trgovaèkim vezama sa Arapskim poluostrvom) znale za konoplju pre 16.veka.
Angolese, Congolese, Durban, Ethiopian Highland, Kariba, Kenyan, Lesothan, Malawi Gold, Maroc, Moroccan Hash Plant, Nigerian (Lowland), Swazi (Rooi Bart), Tanzanian Magic, Transkei Green, Zamal, Zambian Copper.
Angolese i Congolese su verovatno, ako ne jedna ista, ono vrlo sliène sorte i jako su aromatiène. Durban je jedna od sorti koje su korišæene za stvaranje Durban Poison-a (koji jeste stvoren u Južnoj Africi u okolini istoimenog grada, ali današnje verzije potièu od posebno selektovanog kalifornijskog DP). E.Highland je sorta jako otporna na hladnoæu i potièe sa etiopskih visoravni gde se gaji i na 4000m nadmorske visine. Kariba je iz Zimbabvea i zahteva obilje vode za uspešan uzgoj. Pod Kenyan može da bude svašta a znam da tamo ima i nešto indika genetike. Tu je najpoznatija sorta Kisumu (sativa). Lesothan je klasièna južnoafrièka sativa sa ranim sazrevanjem i dobrom otpornosti ka niskim temperaturama. Navodno jedna od sorti koja je uèestvovala u nastanku Durban Poisona. Malawi Gold je iz Malavija i cvetovi sušenjem dobijaju izrazitu zlatnu boju. Maroc potièe sa juga Maroka i to je sativa (za razliku od kasnije introdukovanih indika na severu). U današnje vreme nije više toliko karakteristièna za hash proizvodnju. Moroccan Hash Plant je indika koja se gaji u planinskim regionima Maroka i služi prvenstveno za spravljanje hasha. Uvedena je tokom 19. ili poèetkom 20. veka. U okviru sorte postoje izvesne varijacije. Nigerian Lowland je sativa iz ravnica sa juga Nigerije. Ima nešto duži period cvetanja i jaèe psihodelièno dejstvo u odnosu na ostale ovde navedene. Swazi potièe iz istoimene oblasti u Južnoafrièkoj Republici. Varijanta „Rooi Bart“ (crvena brada) je ona koja ima crvene/narandžaste konce na cvetovima. Daje visoke prinose. Tanzanian Magic je stealth sativa koja raste samo do visine od oko 1m sa prilièno malim prinosima. Pošto je veæina biljaka podložna spontanom cvetanju, proces poèinje krajem 4. a period cvetanja u outdooru je 6-8 nedelja. Moguæe da je nastala kao posledica neke spontane mutacije. Transkei Green je najpsihodeliènija sativa iz JAR (potièe iz regiona Transkei) i ima naduži period cvetanja od svih njih. Zamal potièe sa ostrva Reunion i direktni preci su joj južnoindijske sative sa kojima je dosta slièna po dugom periodu cvetanja i psihodeliènom efektu, mada ima razlika u smislu da je nekada davno pretpela neko ukrštanje sa južnoafrièkim sativama ili se jednostavno adaptirala na lokalne uslove. Karakteristièno je i da gotovo nikad nema više od 5 lisnih zaperaka a neretko je to samo 3. Zambian Copper je vrlo slièna Malawi Gold i ima nešto kraæi period cvetanja i bolje podnosi niske temperature.
Što se tièe nabavke semena, najviše ove genetike se može naæi kod African Seeds i Afropips a zatim i kod Reeferman Seeds. Neke od sorti èak i u uzvornom obliku.