samo treba pozeljeti , svemir radi ostalo.
Ziva istina.
Bila je to jesen, nemam pojma koje godine, izlazimo zet i ja polu pijani iz zadimljene kafane, prolazimo pored mercedesa parkiranog ispred, a pored mecke kozna vrecica za duvan, uredno zasnjirana koznom snjirom.
Podizem vrecicu, otvaram, a unutra...
Odemo u park, u parku se smjestio brezuljak, a na brezuljku par klupa medju kestenovima. Kroz ogoljeno granje stidljivo nam zmirkaju svjetla sa prozora obliznjeg hotela.
Nemamo rizli, praznim duvan iz cigarete, trpam zelenu materiju na mjesto duvana, vucemo dobre dimove iscekujuci srecu i smijeh, al' sipak, ni jednog ni drugog na vidiku.
Zagledah se u hotelska svjetla, neki sjeverac duva, cini mi se da kroz kosti fijuce, oci zasuzile.
Palim cigaru, kroz suzne oci kao sunce bljesnu plamicak sa upaljaca. Trepcem, dizem pogled i u istom momentu na ledja se bacam sa naslona klupe. Inace se na naslonu sjedi, jer dio namjenjen za guzicu fino vaspitana djeca izlome ili u blazem slucaju uprljaju blatnjavom obucom.
Kren'o hotel na mene, a svemu kriva suza i nadimljena zjenica.
Zet se valja od smijeha.
Bjezmo odavle nazad u kafanu, izginusmo.
Par minuta poslije shvatih da se itekako moze zalutati na brzuljku od cca 700 kvadrata.
Oci vide jedno i poznato, mozak nesto sasvim drugo i nepoznato.
Aj' ti, zetonja, prvi. Ja sam pomalo zbunjen.
Smije se. Grohotom se smije. Grabi dugim koracima (ima blizu 2 metra) a ja sa svojih 178 cm poput pekinezera za njim. Smijem se i ja.
Prolazimo kroz neki haustor, krecemo uz stepenice i otpozdravljamo na "dobro vece, momci"
Dizem pogled, citam natpis iznad trosnih vrata, pise "Stanica Javne Bezbjednosti ******"