Ljudski život je složen proces. Bilo bi lakši kad bi živjeli u drugačijem okruženju, na drugačijim pravilima. Ali onda bi možda bili manje "inteligentni" i pametni.
Kad gledaš naše bake i dedove - bili su dosta "kruti", tupi, kako bi rekao za neke stvari. Ali su živjeli puno slobodnije i lakše. Zato su nam i otišli u starim godinama.
Mi današnje društvo samo nekuda letimo, dođeš u mirovinu, umreš za par godina zbog zdravstvenih čimbenika.
Mene je djed godinama vozio u gajbi sa Zetorom, to je samo činjenica koliko je bio zdrav - a pušio je i pio. No psihički je bio čist.
A evo - danas ljudi sa 65 u mirovinu, sa 70 u ljes.
Zašto?
Prije pola godine me krenulo nervirati jedno veliko pitanje - što je nakon smrti? I to najviše kad sam napušen, doslovno sam bio lud od tog pitanja.
Da li nam pred nosom bježi neki znanstveni dokaz, da ipak neka sila ili nešto utječe na našu svijest? Ili su znanstvenici u pravu kad kažu da je smrt zadnja?
Zašto je Tesla izjavio da nakon smrti postajemo svijetlost, i da to nije kraj? Da li je on nešto znao što mi nismo? Pa prije ću vjerovati njemu nego modernoj znanosti, ili nekoj religiji.
I to me držalo par tjedana, dok nisam skužio da me to pitanje samo diže u mom privatnom životu, na način da sam shvatio da zbog tog pitanja moram svaki dan živjeti kao da je zadnji.
Šta ti vrijedi bogatstvo, šta ti vrijedi prelijepa žena, obitelj - ako te drugi dan bude pijana budala ubila?
Sad kad me uhvati to pitanje, samo odmahnem rukom i isti dan si složim da bude bolji nego ikad.
Moramo početi shvačati da je život očito jedan, da je svaki dan poseban i zaseban. Čak i kad se probudiš umoran, nenaspavan, bez ljubavi, bez novaca, sa sto problema - pronađi nešto što te bude diglo i popravi si dan. (ne mislim na kokain hahaha)
Mi smo samo skupina atoma i svih čestica koja djeluje na drugačiji način nego bilo koje drugo živo biće na svijetu.
Možda su životinje pametnije nego mi? Možda psi sa svojih 7-10 godina života prožive ono što mi nikad nećemo, jer ne vidimo "nešto" što oni vide?
Pa prije 100 godina su ljudi izjavili da je znanost sve otkrila, pa eto tek neku godinu smo pronašli Higsonov Bozon (bazinga Sheldone haha).
Ja sam shvatio da moj mozak, moja sloboda tek dođe na doticaj kad sam sam. Kad nemam ženskog partnera. Tad mi najbolje ide, najjači sam. Najviše dajem od sebe i trudim se. Da, nedostaje mi "žensko" biće, ali rekao sam da dok ne nađem sanjara kao što sam i ja, neću se upuštati u neke ozbiljne veze.
To bi svi mi trebali shvatiti, za što smo stvoreni i što možemo. Mene u tjedno barem 2 dana drži "knedla" u grlu, tj anksiozan sam. Ali više me to ne brine, to mi je znak da moram pronači nešto novo da me okupira ili riješiti neki problem.
Probleme sam početo riješavati prošle godine kad sam 50% prijatelja odbacio. Jer to nisu bili pravi prijatelji, to su bili ljudi koji su me samo iskorištavali, hvalili pred drugima kad sam bio prisutan, a kad me nije bilo pričali svakakve laži. Jer su bili ljubomorni.
Gle - zapali pljugu, uzmi čips, neke grickalice, natoči si viski kolu ili otvori pivu, legni, pusti mozak i probaj se usredotočiti na muziku. Ozbiljno, muzika je lijek za puno stvari. Samo treba skužiti koja ti odgovara u kojem trenutku.
Ja se ispričavam što sam se raspisao, samo želim reći da se svi opustite i uživate u onome što imate i što ste si stvorili.
I ovo pišem nenapušen.