Letos sam se uništila sa drugaricom, koja je veliki paranoik kad se naduva, na nekom brdu koje je ispod repetitora za signal. Dok smo silazile s tog brda, stanem ja da bacim pogled na grad, a sve sija, milina za gledati. Sledećeg trenutka čujem uzvik i drugarica me hvata za ramena, malo je reći da sam se presekla. Rekoh šta je, kaže pada meteor. Ispostavilo se da je od nekog trouglastog crvenog svetla na repetitoru umislila meteor. Desetak minuta kasnije, samo se razdrala zmija, što je bio rep mačke koja nam je pretrčala put... E sad, pre par meseci, s tom istom drugaricom, mesto događaja moja soba. Mi opet uništene, stondirane. Meni srce kuca kao nikad do tad, samo što ne izleti. Bukvalno sam osetila kako udara o rebra. Ne mogu da opišem taj osećaj. Rekoh, umreću sigurno sad, biću prva koja je umrla od vutre. Pomirila sam se s sudbinom, legla u krevet. Leže i drugarica, ni njoj nije ništa bolje. Na svakih par minuta je pitam jel živa, kako je. Njoj treba minut da odgovori, il nekako podigne ruku i pokazuje mi da okej. Rekoh, ako ovo sad preživim, nikad neću da zapalim. Ujutru smo imale wake and bake