Dobar ili loš trip, pitanje je sad??
Aj nešto neobično...
Prvo loše kao u svakoj dobroj priči:
Pre jako puno vremena igramo igrice u lokalnom klubu navareni do maksimuma i onda kreće rad. U glavi mi se odmotava film, (nešto slično jakom dežaviju) kako izvestan drugar dolazi i seda da igra tu pored nas. Nepun minut kasnije taj lik zaista dolazi u igraonicu i seda tu gde sam istripovao i onda kreće paranoja neviđenih razmera. Desetak sekundi pre svake rečenice koju neko progovori meni se ta rečenica već u obliku jakog dežavija potpuno formirana javlja u glavi. Onda kreću pretpostavke dešavanja oko mene i sve se kao na traci baš tim redom dešava samo sa zakašnjenjem od tih desetak sekundi....poslednja vizija koja mi se javlja je kako izlazim ispred kluba, podižem ruke prema nebu i umirem!! Sedeo sam neko vreme oduzet na stolici boreći se sa tim famoznim poslednjim dežavijem i onda odlučio da ako je vreme da umrem, to i obavim!! Izađem napolje na mesto gde sam se video da idem, podignem ruke onako kako mi se projektovalo, udahnem duboko, nasmešim se poslednji put i zažmurim isčekujući.....
Naravno bilo je i dobrih, zapravo vanredno dobrih tripova
Jedne večeri sam se vraćao sa ture biciklom i neko zviždi na ulici za mnom. Potpuno nenadano, naplanirano i iznenada, ortaci iz kraja, nešto mlađi ali uvek spremni! Zavučemo se u neki štek, oni povuku po dim jer im je i pre toga očigledno bilo dobro i ostave me samog sa celom buksnom. Sednem na bajs i polako uz put, malo po malo izdimim ono sve. Posle par minuta sam video da sam prenaglio ali...učinjenom poslu mane nema. Smanjim pritisak na pedale a povećam pritisak u razmišljanjima...fora koja me nepogrešivo i uvek bezbedno vodila kući i baš sam parkirao bajs u garažu, da otvorim vrata kad osetim neobično jaku svetlost oko sebe i snažan pritisak na leđima, kao da me neko gleda. Okrenem se, pogledam u vis a tamo mesec na jako vedrom nebu. Gledali smo se nas dvojica i ranije ali ono što sam tada prvi put osetio je dubina iz koje me je posmatrao a onda me je polako usmerio prema zvezdama. Sa zvezdama sam se gledao još češće ali pomenuta dubina se sada proširila i na njih. Pronašao sam središte Mlečnog puta i u jednom trenutku sam kristalno jasno imao 3D mapiranu kompletnu galaksiju u kojoj se svi zajedno vrtimo. Prostor u koji sam gledao me je toliko fascinirao da sam bukvalno ostao bez daha od uzbuđenja.
Uzbuđenje me i dalje drži, godinama posle tog iskustva...
Paranoja od smrti je nešto što svako ko se poigrava THC-om pre ili kasnije mora proći.
Kosmičko iskustvo otvaranja svesti u prostor koji nas okružuje je nešto što bi svako ko se poigrava THC-om pre ili kasnije trebao doživeti.