Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
Holografski svemir / Matrix / Kvantna fizika
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="Beyond" data-source="post: 68012" data-attributes="member: 1077"><p><img src="http://img520.imageshack.us/img520/2856/rainermutschfragments5jw5.jpg" alt="" class="fr-fic fr-dii fr-draggable " style="" /></p><p></p><p></p><p>Stvara li svijest subatomske čestice ili ne, to je pitanje </p><p><strong>Za razliku od Bohma (Einsteinov štićenik i jedan od najpoštovanijih kvantnih fizičara), fizičar Robert Jahn i psihologinja Brenda Dunne (oboje sa Sveučilišta Princeton), smatraju da subatomske čestice nisu stvarne do trenutka kada svijest ne stupi na scenu. Mislim da smo u fizici visokih energija odavno prošli fazu kada smo istraživali strukturu pasivnog svemira, ističe Jahn. Držim da smo u području gdje se uzajamno djelovanje svijesti i okoline odvija na tako primarnom stupnju da zaista, prema svakoj smislenoj definiciji tog pojma, stvaramo stvarnost.</strong></p><p></p><p>Kao što smo već spomenuli, takvo gledište dijeli većina fizičara. Međutim, u stajalištu Jahna i Dunneove postoji jedna značajna razlika naspram dominantne struje. Većina fizičara odbacila bi zamisao da se uzajamno djelovanje svijesti i subatomskog svijeta može na bilo koji način primijeniti za objašnjenje psihokineze, a kamoli čuda. Odnosno, većina fizičara ne samo da se ne obazire na bilo kakve implikacije koje bi to međudjelovanje moglo imati, nego se, dapače, ponašaju kao da ono ne postoji. Većina fizičara razvije pomalo shizofren pogled, kaže kvantni teoretičar Fritz Rohrlich sa Sveučilišta Syracuse. S jedne strane, prihvaćaju standardnu interpretaciju kvantne teorije. S druge, inzistiraju na realnosti kvantnih sustava čak i kada ih se ne promatra.</p><p></p><p>Taj bizarni stav "neću razmišljati o tome pa makar i znam da je istinito" mnoge fizičare sprečava da razmotre barem filozofske implikacije najnevjerojatnijih otkrića kvantne fizike. Dr. David Mermin, fizičar na Sveučilištu Cornell, objašnjava da postoje tri kategorije fizičara: malu manjinu zabrinjavaju filozofske implikacije; druga skupina ima razrađene razloge zašto ih ove ne zabrinjavaju, međutim njihova objašnjenja često "posve promašuju bit stvari"; treća, pak, skupina nema razrađenih objašnjenja, ali i odbijaju reći zašto ih te implikacije ne zabrinjavaju. "Njihovo mišljenje je nepokolebljivo.", zaključuje Mermin.</p><p></p><p><strong>Jahn i Dunne nisu toliko bojažljivi. Smatraju da je moguće da fizičari ne otkrivaju nove čestice, nego da ih, u stvari, stvaraju. Kao dokaz navode nedavno otkriće čestice nazvane anomalon čija se svojstva mijenjaju od laboratorija do laboratorija. Zamislite da posjedujete automobil koji ovisno o tome tko ga vozi mijenja boju i karakteristike! To je vrlo zanimljivo, i čini se da sugerira kako stvarnost anomalona ovisi o tome tko ga otkrije/stvori.</strong></p><p></p><p>Sličnu potvrdu možemo pronaći i kod jedne druge subatomske čestice. Tridesetih godina prošlog stoljeća Pauli je izašao s pretpostavkom o postojanju čestice bez mase nazvane neutrino, a da bi se riješio veliki problem po pitanju radioaktivnosti. Godinama je neutrino bio samo zamisao, no onda su, 1957. godine, fizičari otkrili dokaze o njegovom postojanju. U posljednje vrijeme fizičari su, međutim, uvidjeli da kad bi neutrino posjedovao neku malu masu, to bi riješilo nekoliko problema koji su još teži od onoga koji se postavio pred Paulijem te su, gle čuda, 1980. godine počeli pristizati dokazi o tome da neutrino ima malu, ali mjerljivu masu! I to nije sve. Kako se ispostavilo, samo su laboratoriji u Sovjetskom Savezu otkrili neutrine s masom. Laboratoriji u Sjedinjenim Državama nisu. Stanje je ostalo nepromijenjeno tijekom većeg dijela 1980-ih, i premda su drugi laboratoriji do sada ponovili sovjetske rezultate, okolnosti su još uvijek nerazjašnjene.</p><p></p><p>Je li moguće da su različita svojstva što su ih pokazivali neutrini barem jednim dijelom uzrokovana različitim očekivanjima i kulturnim uvjetovanostima fizičara koji su ih istraživati? Ako je doista tako, takvo stanje stvari nameće jedno zanimljivo pitanje. Ukoliko fizičari ne otkrivaju subatomski svijet, nego ga stvaraju, zašto se za neke čestice, kao, na primjer, elektrone, čini da posjeduju stabilnu stvarnost bez obzira na to tko ih promatra? Drugim riječima, zašto student fizike bez znanja o elektronu ipak otkriva ista svojstva elektrona kao i iskusni fizičar?</p><p></p><p>Može biti da je stvarnost koju sada percipiramo kao elektrone davno postala dijelom kozmičkog holograma, možda prije nego što su ljudi uopće bili dio integracije svih živih bića. Stoga su elektroni možda tako duboko usađeni u hologram da više nisu podložni utjecaju ljudske svijesti kao druga, novija stvarnosna polja. Slično tome, anomaloni se od laboratorija do laboratorija možda mijenjaju zato što su oni novija stvarnosna polja, zato što još nisu razvijeni, te, kako stvari stoje, i dalje lutaju u potrazi za svojim identitetom.</p><p></p><p><img src="http://img55.imageshack.us/img55/7203/fountainview473cd57e1e8yu3.jpg" alt="" class="fr-fic fr-dii fr-draggable " style="" /></p><p></p><p></p><p><strong>Budući da je sve u svemiru napravljeno od neobrubljene holografske tkanine implicitnog reda, Bohm smatra da je promatrati svemir kao da je sastavljen od «dijelova» podjednako besmisleno kao da različite mlazove u fontani promatramo kao da su odvojeni od vode iz koje istječu. Elektron nije "elementarna čestica". To je samo naziv dan određenom aspektu hologibanja.</strong> Podjela stvarnosti na dijelove i potom imenovanje tih dijelova uvijek je dogovorno, rezultat je konvencije, jer subatomske čestice, kao i sve drugo u svemiru, nisu ništa odvojenije jedna od druge od različitih uzoraka na bogato ukrašenom tepihu.</p><p></p><p>Bohm upozorava da to ne znači da je svemir golema homogena masa. Stvari mogu biti dio nedjeljive cjeline ali još uvijek posjedovati vlastita jedinstvena svojstva. Da bi ilustrirao na što misli skreće nam pozornost na male virove i vrtloge što se često oblikuju u rijeci. Na prvi pogled izgleda da su ti virovi odvojene stvari, te da posjeduju mnoge osobne karakteristike kao što su veličina, brzina, smjer rotacije i tako dalje. Međutim, pomno ispitivanje pokazuje da je nemoguće odredili gdje određeni vir završava, a rijeka počinje. Stoga Bohm ne želi reći da su razlike između «stvari» beznačajne. On jednostavno želi da budemo stalno svjesni da je dijeljenje različitih aspekata hologibanja na «stvari» uvijek apstrakcija, način da te aspekte svojim načinom razmišljanja učinimo jasnijim našoj percepciji. Želeći to ispraviti, umjesto da različite aspekte hologibanja naziva «stvarima», on ih radije zove «relativno nezavisnim pod-cjelinama.»</p><p></p><p><strong>Zaista, Bohm vjeruje da je naša gotovo univerzalna sklonost da fragmentiramo svijet i ignoriramo dinamičku povezanost svih stvari odgovorna za brojne naše probleme, ne samo u znanosti nego i u našim životima i društvu. Na primjer, vjerujemo da možemo crpiti vrijedne dijelove Zemlje bez da utječemo na cjelinu. Vjerujemo da je moguće liječiti dijelove našeg tijela i pritom ne brinuti za cjelinu. Vjerujemo da možemo rješavati različite probleme u našem društvu, kao što su kriminal, siromaštvo, ovisnost o drogama, bez obraćanja pozornosti na probleme našeg društva kao cjeline, i tako dalje. U svojim radovima Bohm gorljivo zastupa stav da naš sadašnji način fragmentiranja svijeta ne samo da nije ispravan, nego bi čak mogao dovesti do našeg istrebljenja.</strong></p><p></p><p>Izvor iz knjige:</p><p><a href="http://rapidshare.com/files/140006331/Michael_Talbot_-_Holografski_Svemir.pdf" target="_blank">[FONT=&quot]Michael Talbot - Holografski Svemir[/FONT]</a></p></blockquote><p></p>
[QUOTE="Beyond, post: 68012, member: 1077"] [IMG]http://img520.imageshack.us/img520/2856/rainermutschfragments5jw5.jpg[/IMG] Stvara li svijest subatomske čestice ili ne, to je pitanje [B]Za razliku od Bohma (Einsteinov štićenik i jedan od najpoštovanijih kvantnih fizičara), fizičar Robert Jahn i psihologinja Brenda Dunne (oboje sa Sveučilišta Princeton), smatraju da subatomske čestice nisu stvarne do trenutka kada svijest ne stupi na scenu. Mislim da smo u fizici visokih energija odavno prošli fazu kada smo istraživali strukturu pasivnog svemira, ističe Jahn. Držim da smo u području gdje se uzajamno djelovanje svijesti i okoline odvija na tako primarnom stupnju da zaista, prema svakoj smislenoj definiciji tog pojma, stvaramo stvarnost.[/B] Kao što smo već spomenuli, takvo gledište dijeli većina fizičara. Međutim, u stajalištu Jahna i Dunneove postoji jedna značajna razlika naspram dominantne struje. Većina fizičara odbacila bi zamisao da se uzajamno djelovanje svijesti i subatomskog svijeta može na bilo koji način primijeniti za objašnjenje psihokineze, a kamoli čuda. Odnosno, većina fizičara ne samo da se ne obazire na bilo kakve implikacije koje bi to međudjelovanje moglo imati, nego se, dapače, ponašaju kao da ono ne postoji. Većina fizičara razvije pomalo shizofren pogled, kaže kvantni teoretičar Fritz Rohrlich sa Sveučilišta Syracuse. S jedne strane, prihvaćaju standardnu interpretaciju kvantne teorije. S druge, inzistiraju na realnosti kvantnih sustava čak i kada ih se ne promatra. Taj bizarni stav "neću razmišljati o tome pa makar i znam da je istinito" mnoge fizičare sprečava da razmotre barem filozofske implikacije najnevjerojatnijih otkrića kvantne fizike. Dr. David Mermin, fizičar na Sveučilištu Cornell, objašnjava da postoje tri kategorije fizičara: malu manjinu zabrinjavaju filozofske implikacije; druga skupina ima razrađene razloge zašto ih ove ne zabrinjavaju, međutim njihova objašnjenja često "posve promašuju bit stvari"; treća, pak, skupina nema razrađenih objašnjenja, ali i odbijaju reći zašto ih te implikacije ne zabrinjavaju. "Njihovo mišljenje je nepokolebljivo.", zaključuje Mermin. [B]Jahn i Dunne nisu toliko bojažljivi. Smatraju da je moguće da fizičari ne otkrivaju nove čestice, nego da ih, u stvari, stvaraju. Kao dokaz navode nedavno otkriće čestice nazvane anomalon čija se svojstva mijenjaju od laboratorija do laboratorija. Zamislite da posjedujete automobil koji ovisno o tome tko ga vozi mijenja boju i karakteristike! To je vrlo zanimljivo, i čini se da sugerira kako stvarnost anomalona ovisi o tome tko ga otkrije/stvori.[/B] Sličnu potvrdu možemo pronaći i kod jedne druge subatomske čestice. Tridesetih godina prošlog stoljeća Pauli je izašao s pretpostavkom o postojanju čestice bez mase nazvane neutrino, a da bi se riješio veliki problem po pitanju radioaktivnosti. Godinama je neutrino bio samo zamisao, no onda su, 1957. godine, fizičari otkrili dokaze o njegovom postojanju. U posljednje vrijeme fizičari su, međutim, uvidjeli da kad bi neutrino posjedovao neku malu masu, to bi riješilo nekoliko problema koji su još teži od onoga koji se postavio pred Paulijem te su, gle čuda, 1980. godine počeli pristizati dokazi o tome da neutrino ima malu, ali mjerljivu masu! I to nije sve. Kako se ispostavilo, samo su laboratoriji u Sovjetskom Savezu otkrili neutrine s masom. Laboratoriji u Sjedinjenim Državama nisu. Stanje je ostalo nepromijenjeno tijekom većeg dijela 1980-ih, i premda su drugi laboratoriji do sada ponovili sovjetske rezultate, okolnosti su još uvijek nerazjašnjene. Je li moguće da su različita svojstva što su ih pokazivali neutrini barem jednim dijelom uzrokovana različitim očekivanjima i kulturnim uvjetovanostima fizičara koji su ih istraživati? Ako je doista tako, takvo stanje stvari nameće jedno zanimljivo pitanje. Ukoliko fizičari ne otkrivaju subatomski svijet, nego ga stvaraju, zašto se za neke čestice, kao, na primjer, elektrone, čini da posjeduju stabilnu stvarnost bez obzira na to tko ih promatra? Drugim riječima, zašto student fizike bez znanja o elektronu ipak otkriva ista svojstva elektrona kao i iskusni fizičar? Može biti da je stvarnost koju sada percipiramo kao elektrone davno postala dijelom kozmičkog holograma, možda prije nego što su ljudi uopće bili dio integracije svih živih bića. Stoga su elektroni možda tako duboko usađeni u hologram da više nisu podložni utjecaju ljudske svijesti kao druga, novija stvarnosna polja. Slično tome, anomaloni se od laboratorija do laboratorija možda mijenjaju zato što su oni novija stvarnosna polja, zato što još nisu razvijeni, te, kako stvari stoje, i dalje lutaju u potrazi za svojim identitetom. [IMG]http://img55.imageshack.us/img55/7203/fountainview473cd57e1e8yu3.jpg[/IMG] [B]Budući da je sve u svemiru napravljeno od neobrubljene holografske tkanine implicitnog reda, Bohm smatra da je promatrati svemir kao da je sastavljen od «dijelova» podjednako besmisleno kao da različite mlazove u fontani promatramo kao da su odvojeni od vode iz koje istječu. Elektron nije "elementarna čestica". To je samo naziv dan određenom aspektu hologibanja.[/B] Podjela stvarnosti na dijelove i potom imenovanje tih dijelova uvijek je dogovorno, rezultat je konvencije, jer subatomske čestice, kao i sve drugo u svemiru, nisu ništa odvojenije jedna od druge od različitih uzoraka na bogato ukrašenom tepihu. Bohm upozorava da to ne znači da je svemir golema homogena masa. Stvari mogu biti dio nedjeljive cjeline ali još uvijek posjedovati vlastita jedinstvena svojstva. Da bi ilustrirao na što misli skreće nam pozornost na male virove i vrtloge što se često oblikuju u rijeci. Na prvi pogled izgleda da su ti virovi odvojene stvari, te da posjeduju mnoge osobne karakteristike kao što su veličina, brzina, smjer rotacije i tako dalje. Međutim, pomno ispitivanje pokazuje da je nemoguće odredili gdje određeni vir završava, a rijeka počinje. Stoga Bohm ne želi reći da su razlike između «stvari» beznačajne. On jednostavno želi da budemo stalno svjesni da je dijeljenje različitih aspekata hologibanja na «stvari» uvijek apstrakcija, način da te aspekte svojim načinom razmišljanja učinimo jasnijim našoj percepciji. Želeći to ispraviti, umjesto da različite aspekte hologibanja naziva «stvarima», on ih radije zove «relativno nezavisnim pod-cjelinama.» [B]Zaista, Bohm vjeruje da je naša gotovo univerzalna sklonost da fragmentiramo svijet i ignoriramo dinamičku povezanost svih stvari odgovorna za brojne naše probleme, ne samo u znanosti nego i u našim životima i društvu. Na primjer, vjerujemo da možemo crpiti vrijedne dijelove Zemlje bez da utječemo na cjelinu. Vjerujemo da je moguće liječiti dijelove našeg tijela i pritom ne brinuti za cjelinu. Vjerujemo da možemo rješavati različite probleme u našem društvu, kao što su kriminal, siromaštvo, ovisnost o drogama, bez obraćanja pozornosti na probleme našeg društva kao cjeline, i tako dalje. U svojim radovima Bohm gorljivo zastupa stav da naš sadašnji način fragmentiranja svijeta ne samo da nije ispravan, nego bi čak mogao dovesti do našeg istrebljenja.[/B] Izvor iz knjige: [URL="http://rapidshare.com/files/140006331/Michael_Talbot_-_Holografski_Svemir.pdf"][FONT="]Michael Talbot - Holografski Svemir[/FONT][/URL] [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
Holografski svemir / Matrix / Kvantna fizika
Top
Bottom