Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Marihuana
Medicina
Metastaze na jetri - ipak se može
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="joe123" data-source="post: 509069" data-attributes="member: 47407"><p>Lako je umrijeti.</p><p>Teško je umirati.</p><p></p><p>Bio sam mali dječak kad mi je otac bolovao. </p><p>Baš poput moga, i njegov zdravstveni karton je bio besprijekorno čist. Nikad ni od čega nije bolovao. A onda je jednom, u četrdesetima, dobio tumor. Nekoliko godina se borio, ali u stvari, nije imao nikakve šanse. Spoznaju da je smrtno bolestan nije dobro podnosio i često je trpio jake bolove. Povremeno ga nisu imali ni gdje ubosti da mu daju infuziju, toliko je bio izranjavan. U to vrijeme sam bio malen, pa su me sklanjali da ne vidim. Tako da sam neke stvari doznavao kasnije.</p><p>Kad mu je tumor konačno probio stijenku mjehura, mokraća se izlila po utrobi i uslijedila je sepsa i koma. Potom se satima čuo hropac, ali je i dalje reagirao na dodir. I u komi je osjećao bol. Nakon pola dana ili cijeli dan, hropac je stao. Otac se napokon smirio. Mater je spustila glavu bez suze, a tetke su se uhvatile naricati. Ja se rasplakao, pobjegao u svoju sobu, zaključio da me je Bog kaznio jer sam sa prijateljem tog dana skidao kapice sa ventila automobilskih guma, potom opet malo plakao, pa uzeo Zagora-Te-Neja i zaspao. Ugrubo brojeno, to je bila posljednja suza u idućih 40-ak godina. Negdje u to doba mi je u glavu došlo shvaćanje da je život sranje u kojem uvijek biraš krivi red na blagajni, kruh uvijek pada na namazanu stranu i uvjeren si da se tebi baš nikad neće nešto naročito važno - posrećiti. Nakon nekog vremena sam i otkrio uzročno-posljedičnu vezu između kvalitetnog naricanja i suđenja. Što ti tetka bolje nariče kad ti otac umre, prije će te tužiti. Tetku K. se čulo do Pujanki.</p><p></p><p>Moj dragi prijatelj, gospodin S., je umro u ranim 70-ima prije nekih mjesec dana.</p><p>Razbolio se nešto prije mene. I kod njega je prvo krenulo od debelog crijeva, pa mu se proširilo na potrbušnicu. Doktori su mu dali nekoliko mjeseci. Vrlo je brzo krenuo i sa uljem. I, počelo je to liječenje sasvim dobro. Onda je zajebao pa prekinuo sa uljem, a nastavio sa terapijama. Onda je još jedno vrijeme bilo dobro, ali je potom krenulo krivo. Onda se vratio ulju i počeo ga opet redovno koristiti. Tu sam ga negdje i ja upoznao. Tako da znam da je posljednjih 5-6 mjeseci bio na full dozi. Kako sam fizički puno bolje od njega, ja sam dolazio njemu u posjetu. I svratio bih ja jednom, dvaput mjesečno.</p><p></p><p>Jasno je meni bilo već neko vrijeme da mu nema spasa. Vidjelo se da je oslabio toliko, da mu nema nazad. Međutim, nikad ga nisam čuo da se žali na bolove. Sigurno ga jest boljelo. Ako ne bi rekao on, rekla bi supruga. Ali, boljelo ga je, rekao bih - kontrolirano. On jest bio jako slab, jest bio stalno u krevetu, nije mogao jesti, bilo mu je sve i svašta, ali ... opet su te muke bile neusporedivo manje od onih koje je podnio moj otac. Gospodin S. je do zadnjega dana imao snage i za šalu i definitivno je puno dostojanstvenije proživio svoje zadnje dane.</p><p></p><p>Prvi pacijent s kojim sam se zbližio, bio je A. Nešto mlađi od mene, bio je u terminalnoj fazi kad sam se ja pojavio na Onkologiji. Kad sam pričao o pacijentima kojima su žile katastrofalne, pričao sam o njemu. Nije mogao baš ništa jesti, sve mu je stvaralo mučninu. Ma, nije on mogao ništa i cijeli je bio - ajme. </p><p></p><p>Imao je čovjek dvije kćeri. </p><p>I kaže da bi umro zadovoljan, samo da doživi da se mlađa uda.</p><p>A ja njemu da bih i ja bio zadovoljan, kad bih dogurao dotle da mi mlađa postane punoljetna.</p><p></p><p>I sad se vraćam na početak.</p><p></p><p>Lako je umrijeti. </p><p>Teško je umirati.</p><p></p><p>Kad bolovi nisu neizdržljivi a iza tebe ne ostaje netko ovisan o tebi - umrijeti je doista lako. Što uostalom ima normalnije od smrti? Nitko je dosad nije prevario, osim što govore za Sina Božjeg da je on uspio. Ako je istina, onda - super! Život ima svrhu, ovo je samo jedan krug i joe će se opet pojaviti nekako, negdje i u nekom obliku. </p><p>Ako pak nije istina, opet je sve OK. Iz praha smo nastali, vraćamo se u prah, a u međuvremenu smo prošli put od prajuhe i ameba do ovog oblika koji (na svoju nesreću) ima kapacitete za promišljljanja o vlastitome besmislu.</p><p>Bila točna verzija prva ili verzija druga, ne vidim u čemu je razlika ako neko odapne u 40-ima, ili u 80-ima.</p><p></p><p>Ono što jest problem, to su patnje koje pojedinac mora podnijeti da bi napokon umro. A skupa sa bolesnikom, pati cijela kuća. Pa tako - godinama.</p><p>Ono što jest problem, to su oni koji ostaju a još te trebaju.</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="joe123, post: 509069, member: 47407"] Lako je umrijeti. Teško je umirati. Bio sam mali dječak kad mi je otac bolovao. Baš poput moga, i njegov zdravstveni karton je bio besprijekorno čist. Nikad ni od čega nije bolovao. A onda je jednom, u četrdesetima, dobio tumor. Nekoliko godina se borio, ali u stvari, nije imao nikakve šanse. Spoznaju da je smrtno bolestan nije dobro podnosio i često je trpio jake bolove. Povremeno ga nisu imali ni gdje ubosti da mu daju infuziju, toliko je bio izranjavan. U to vrijeme sam bio malen, pa su me sklanjali da ne vidim. Tako da sam neke stvari doznavao kasnije. Kad mu je tumor konačno probio stijenku mjehura, mokraća se izlila po utrobi i uslijedila je sepsa i koma. Potom se satima čuo hropac, ali je i dalje reagirao na dodir. I u komi je osjećao bol. Nakon pola dana ili cijeli dan, hropac je stao. Otac se napokon smirio. Mater je spustila glavu bez suze, a tetke su se uhvatile naricati. Ja se rasplakao, pobjegao u svoju sobu, zaključio da me je Bog kaznio jer sam sa prijateljem tog dana skidao kapice sa ventila automobilskih guma, potom opet malo plakao, pa uzeo Zagora-Te-Neja i zaspao. Ugrubo brojeno, to je bila posljednja suza u idućih 40-ak godina. Negdje u to doba mi je u glavu došlo shvaćanje da je život sranje u kojem uvijek biraš krivi red na blagajni, kruh uvijek pada na namazanu stranu i uvjeren si da se tebi baš nikad neće nešto naročito važno - posrećiti. Nakon nekog vremena sam i otkrio uzročno-posljedičnu vezu između kvalitetnog naricanja i suđenja. Što ti tetka bolje nariče kad ti otac umre, prije će te tužiti. Tetku K. se čulo do Pujanki. Moj dragi prijatelj, gospodin S., je umro u ranim 70-ima prije nekih mjesec dana. Razbolio se nešto prije mene. I kod njega je prvo krenulo od debelog crijeva, pa mu se proširilo na potrbušnicu. Doktori su mu dali nekoliko mjeseci. Vrlo je brzo krenuo i sa uljem. I, počelo je to liječenje sasvim dobro. Onda je zajebao pa prekinuo sa uljem, a nastavio sa terapijama. Onda je još jedno vrijeme bilo dobro, ali je potom krenulo krivo. Onda se vratio ulju i počeo ga opet redovno koristiti. Tu sam ga negdje i ja upoznao. Tako da znam da je posljednjih 5-6 mjeseci bio na full dozi. Kako sam fizički puno bolje od njega, ja sam dolazio njemu u posjetu. I svratio bih ja jednom, dvaput mjesečno. Jasno je meni bilo već neko vrijeme da mu nema spasa. Vidjelo se da je oslabio toliko, da mu nema nazad. Međutim, nikad ga nisam čuo da se žali na bolove. Sigurno ga jest boljelo. Ako ne bi rekao on, rekla bi supruga. Ali, boljelo ga je, rekao bih - kontrolirano. On jest bio jako slab, jest bio stalno u krevetu, nije mogao jesti, bilo mu je sve i svašta, ali ... opet su te muke bile neusporedivo manje od onih koje je podnio moj otac. Gospodin S. je do zadnjega dana imao snage i za šalu i definitivno je puno dostojanstvenije proživio svoje zadnje dane. Prvi pacijent s kojim sam se zbližio, bio je A. Nešto mlađi od mene, bio je u terminalnoj fazi kad sam se ja pojavio na Onkologiji. Kad sam pričao o pacijentima kojima su žile katastrofalne, pričao sam o njemu. Nije mogao baš ništa jesti, sve mu je stvaralo mučninu. Ma, nije on mogao ništa i cijeli je bio - ajme. Imao je čovjek dvije kćeri. I kaže da bi umro zadovoljan, samo da doživi da se mlađa uda. A ja njemu da bih i ja bio zadovoljan, kad bih dogurao dotle da mi mlađa postane punoljetna. I sad se vraćam na početak. Lako je umrijeti. Teško je umirati. Kad bolovi nisu neizdržljivi a iza tebe ne ostaje netko ovisan o tebi - umrijeti je doista lako. Što uostalom ima normalnije od smrti? Nitko je dosad nije prevario, osim što govore za Sina Božjeg da je on uspio. Ako je istina, onda - super! Život ima svrhu, ovo je samo jedan krug i joe će se opet pojaviti nekako, negdje i u nekom obliku. Ako pak nije istina, opet je sve OK. Iz praha smo nastali, vraćamo se u prah, a u međuvremenu smo prošli put od prajuhe i ameba do ovog oblika koji (na svoju nesreću) ima kapacitete za promišljljanja o vlastitome besmislu. Bila točna verzija prva ili verzija druga, ne vidim u čemu je razlika ako neko odapne u 40-ima, ili u 80-ima. Ono što jest problem, to su patnje koje pojedinac mora podnijeti da bi napokon umro. A skupa sa bolesnikom, pati cijela kuća. Pa tako - godinama. Ono što jest problem, to su oni koji ostaju a još te trebaju. [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Marihuana
Medicina
Metastaze na jetri - ipak se može
Top
Bottom