Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Marihuana
Medicina
Metastaze na jetri - ipak se može
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="joe123" data-source="post: 515387" data-attributes="member: 47407"><p>Vjerojatno imaju pravo oni koji kažu da je za pobjedu protiv teške bolesti vrlo važno stanje u glavi bolesnika. Ne treba se bojati, ma kako to blentavo zvučalo. Kad je sve počelo, kad je bilo najgore - ja se nisam nimalo bojao. Umjesto bojazni, tu je bilo nešto, što bih ja nazvao autodestruktivnim ciničnim fatalizmom. Nije neko naročito poboljšanje u odnosu na bojazan, ali valjda ipak jest bolje. Bojati sam se naučio nešto poslije, a i tada - samo u situacijama kad sam psihički labilan.</p><p>Ta značajka mog karaktera nije nikad bila vidljiva baš isprve. Isprve bi čovjek prije rekao da sam vedra i komunikativna osoba. Tek nakon puno dužeg poznavanja, taj drugi netko bi mogao "osjetiti" moje crnilo.</p><p></p><p>Ne znam zašto i ne znam kako, ali sam tokom bolovanja okrenuo taj svoj uzorak ponašanja. Sad se držim u suštini vedrom i (više ili manje) komunikativnom osobom, a autodestruktivni fatalizam je sad više povremeni flasback, nego je ozbiljan problem.</p><p>Ta transformacija mi se desila vrlo rano u bolovanju, tako reći preko noći. Pa sam tako osjetio u sebi kako mi pričanje o mojoj bolesti pomaže. A još mi puno više pomaže kad sa drugim bolesnikom dijelim iskustva. Pa sam tako znao skršen direktno sa kemoterapije otići u kuću nekoga bolesnika, upoznati ga, popričati sa njim 2 sata i izaći van sa osjećajem puno boljim od onoga kojeg bi imao da sam samo ostao u kući i odmarao. Iz nekog razloga ne moram hiniti optimizam, nego on sam od sebe zrači iz mene. Čini mi se da je svaki put kad sam s nekim bolesnikom pričao, taj optimizam u određenoj mjeri prelazio i na njih.</p><p>Imao sam kolegu bolesnika, čija je žena uvijek pazila da nas dvojica završimo na kemoterapiji istoga dana i u istoj sobi. Jer, da ja pozitivno utječem na njega. Pa bi tako, kad bih se došao prijaviti za krevet, sestra znala reći: "Joe, vi ste rezervirani za sobu br.3, skupa sa gospodinom X.</p><p></p><p>Offtopic:</p><p>Lik je imao osobu koja se odlučila baviti uzgojem kako bi ga spasila. Nemaju novaca, niti imaju načina da dođu do njega. Problem je što nemaju prostora u kući, ali imaju nešto okućnice. Prvi susjed im je policajac. Pa je taj lik došao policajcu, rekao mu za bolest i za vlastite planove. A policajac mu pokaže na ogradu između njihovih kuća (2 m visine) i kaže da on ništa ispod ograde ne vidi, niti ga je briga šta tko radi u svome vrtlu. Ali, ako nešto naraste 2 m i 1 cm, da on to vidi i da on to odmah prijavljuje. Po mome, čovjek je izjavom dokazao da i policajci mogu biti ljudi. Pomoćnik je napravio grešku, na koju sam ga uputio na vrijeme. Od sjemena do ulja je +100 dana, a čini mi se da je starome to bilo previše čekanja. Nismo odavno u kontaktu, pa ne znam što je s njim.</p><p></p><p>I tako, zovne mene jučer prijatelj, kaže da mu je nekoj prijateljici otac obolio od tumora na plućima, da se ona raspituje za liječenje uljem i pita jesam li voljan otići i ispričati joj svoja iskustva sa uljem. Meni to dođe kao žabi skočiti u vodu, pa tako jučer popodne prošetam do radnoga mjesta dotične dame. Žena radi privatno, ja banuo nenajavljeno, ona ima sastanak sa strankom za 20 minuta, pa je valjalo u što manje vremena reći što više. Situacija je takva da je starome neki onkolog preporučio veliko NE svakom obliku alternative, i to je za staroga zakon. Mlađi su nešto načuli o ulju i htjeli bi ga nagovoriti, ali ne znaju kako da to urade. </p><p></p><p>Ja počeo malo o ulju, malo o zrnu riže, malo o jednome gramu, malo o kremi, malo o nuspojavama ... Vidim ja - klikeri rade prilično dobro. Sve prati, sve razumije. Do jednoga momenta. A onda joj je bilo jednostavno previše informacija u premalo vremena i počela se gubiti. Baš kao što ni ja nisam uspio sve pojmiti isprve (pa i danas mogu još puno toga naučiti), tako nije ni ona. I onda se sjetim, dam joj link na Vutru, kažem da pročita, pa da naknadno zove za sve ono što joj i dalje nije jasno. Hvala, hoću, javim se.</p><p></p><p>U povratku, pade mi na pamet nešto. Što bi se desilo kad bi ta žena otišla na Vutra.org, a tamo je dočekao dinamičan real-time razgovor između više bolesnika iz npr. Tetova, Bihaća, Maribora & odakleveć, netko iz kuće a netko iz bolničkog kreveta, sve sa iskustvima na koji je kome način ulje pomoglo/odmoglo. I onda ona da ocu neka pročita. Pretpostavljam da bi prije povjerovao dvadesetorici bolesnika, nego jednome neprovjerenom.</p><p></p><p>Pa je to moje razmišljanje dovelo do prilično nezgrapnog posta kojega sam napisao prije ovoga.</p><p>Onda sam napokon malo analizirao stranicu na kojoj pišem, pa sam uvidio da svi preduvjeti već postoje, jer se netko toga već sjetio.</p><p>Onda sam se malo posramio svoje gluposti.</p><p></p><p>Ali, nije da ne bi bilo dobro još poraditi na tome.</p><p>Bilo bi to jako dobro kad bi se skupilo 10-20 kandidata. Sasvim dovoljan broj, da privuče pažnju rijetkih medija koji još nisu pod kontrolom.</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="joe123, post: 515387, member: 47407"] Vjerojatno imaju pravo oni koji kažu da je za pobjedu protiv teške bolesti vrlo važno stanje u glavi bolesnika. Ne treba se bojati, ma kako to blentavo zvučalo. Kad je sve počelo, kad je bilo najgore - ja se nisam nimalo bojao. Umjesto bojazni, tu je bilo nešto, što bih ja nazvao autodestruktivnim ciničnim fatalizmom. Nije neko naročito poboljšanje u odnosu na bojazan, ali valjda ipak jest bolje. Bojati sam se naučio nešto poslije, a i tada - samo u situacijama kad sam psihički labilan. Ta značajka mog karaktera nije nikad bila vidljiva baš isprve. Isprve bi čovjek prije rekao da sam vedra i komunikativna osoba. Tek nakon puno dužeg poznavanja, taj drugi netko bi mogao "osjetiti" moje crnilo. Ne znam zašto i ne znam kako, ali sam tokom bolovanja okrenuo taj svoj uzorak ponašanja. Sad se držim u suštini vedrom i (više ili manje) komunikativnom osobom, a autodestruktivni fatalizam je sad više povremeni flasback, nego je ozbiljan problem. Ta transformacija mi se desila vrlo rano u bolovanju, tako reći preko noći. Pa sam tako osjetio u sebi kako mi pričanje o mojoj bolesti pomaže. A još mi puno više pomaže kad sa drugim bolesnikom dijelim iskustva. Pa sam tako znao skršen direktno sa kemoterapije otići u kuću nekoga bolesnika, upoznati ga, popričati sa njim 2 sata i izaći van sa osjećajem puno boljim od onoga kojeg bi imao da sam samo ostao u kući i odmarao. Iz nekog razloga ne moram hiniti optimizam, nego on sam od sebe zrači iz mene. Čini mi se da je svaki put kad sam s nekim bolesnikom pričao, taj optimizam u određenoj mjeri prelazio i na njih. Imao sam kolegu bolesnika, čija je žena uvijek pazila da nas dvojica završimo na kemoterapiji istoga dana i u istoj sobi. Jer, da ja pozitivno utječem na njega. Pa bi tako, kad bih se došao prijaviti za krevet, sestra znala reći: "Joe, vi ste rezervirani za sobu br.3, skupa sa gospodinom X. Offtopic: Lik je imao osobu koja se odlučila baviti uzgojem kako bi ga spasila. Nemaju novaca, niti imaju načina da dođu do njega. Problem je što nemaju prostora u kući, ali imaju nešto okućnice. Prvi susjed im je policajac. Pa je taj lik došao policajcu, rekao mu za bolest i za vlastite planove. A policajac mu pokaže na ogradu između njihovih kuća (2 m visine) i kaže da on ništa ispod ograde ne vidi, niti ga je briga šta tko radi u svome vrtlu. Ali, ako nešto naraste 2 m i 1 cm, da on to vidi i da on to odmah prijavljuje. Po mome, čovjek je izjavom dokazao da i policajci mogu biti ljudi. Pomoćnik je napravio grešku, na koju sam ga uputio na vrijeme. Od sjemena do ulja je +100 dana, a čini mi se da je starome to bilo previše čekanja. Nismo odavno u kontaktu, pa ne znam što je s njim. I tako, zovne mene jučer prijatelj, kaže da mu je nekoj prijateljici otac obolio od tumora na plućima, da se ona raspituje za liječenje uljem i pita jesam li voljan otići i ispričati joj svoja iskustva sa uljem. Meni to dođe kao žabi skočiti u vodu, pa tako jučer popodne prošetam do radnoga mjesta dotične dame. Žena radi privatno, ja banuo nenajavljeno, ona ima sastanak sa strankom za 20 minuta, pa je valjalo u što manje vremena reći što više. Situacija je takva da je starome neki onkolog preporučio veliko NE svakom obliku alternative, i to je za staroga zakon. Mlađi su nešto načuli o ulju i htjeli bi ga nagovoriti, ali ne znaju kako da to urade. Ja počeo malo o ulju, malo o zrnu riže, malo o jednome gramu, malo o kremi, malo o nuspojavama ... Vidim ja - klikeri rade prilično dobro. Sve prati, sve razumije. Do jednoga momenta. A onda joj je bilo jednostavno previše informacija u premalo vremena i počela se gubiti. Baš kao što ni ja nisam uspio sve pojmiti isprve (pa i danas mogu još puno toga naučiti), tako nije ni ona. I onda se sjetim, dam joj link na Vutru, kažem da pročita, pa da naknadno zove za sve ono što joj i dalje nije jasno. Hvala, hoću, javim se. U povratku, pade mi na pamet nešto. Što bi se desilo kad bi ta žena otišla na Vutra.org, a tamo je dočekao dinamičan real-time razgovor između više bolesnika iz npr. Tetova, Bihaća, Maribora & odakleveć, netko iz kuće a netko iz bolničkog kreveta, sve sa iskustvima na koji je kome način ulje pomoglo/odmoglo. I onda ona da ocu neka pročita. Pretpostavljam da bi prije povjerovao dvadesetorici bolesnika, nego jednome neprovjerenom. Pa je to moje razmišljanje dovelo do prilično nezgrapnog posta kojega sam napisao prije ovoga. Onda sam napokon malo analizirao stranicu na kojoj pišem, pa sam uvidio da svi preduvjeti već postoje, jer se netko toga već sjetio. Onda sam se malo posramio svoje gluposti. Ali, nije da ne bi bilo dobro još poraditi na tome. Bilo bi to jako dobro kad bi se skupilo 10-20 kandidata. Sasvim dovoljan broj, da privuče pažnju rijetkih medija koji još nisu pod kontrolom. [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Marihuana
Medicina
Metastaze na jetri - ipak se može
Top
Bottom