Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Marihuana
Medicina
Psihoza i mentalno zdravlje
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="Phaze" data-source="post: 190440" data-attributes="member: 28501"><p>Pozdrav,</p><p></p><p>ova tema je kao onaj zadatak kojeg odgađamo i ne želimo odraditi "sada" a svaki put kada ga vidim izazove u meni nemir i neko sranje od osjećaja... :/ Imam na tu temu dvije priče.</p><p></p><p>Priča prva. Imao sam superturbo frenda koji je od "psihoze" postao neupotrebljiv u smislu društva, potpuno nesvjestan dobra i zla, bezobziran za sve što nije on sam. Također je počelo čudnim "trijeznim high-om" om koji nije puštao... Mislim da je to stanje uzrokovana pretjeranim dimljenjem i loše provozanom kemijom. Takva vrsta poremećaja je groznija od ovog što se desilo bozgi jer puno više utječe na okolinu, pogotovo bližnje i osobe kojima je stalo. Želiš pomoći ali konstantno osjećaš da te vrijeđaju postupci i bezobzirnost oboljele osobe... Dakle bozga, da si nastavio dimit i razbijat se nakon "čudnog osjećaja" kao što je to taj moj frend napravio, vjerovatno bi razlipio gadnije. Što bi rekli "last second save"... <img src="" class="smilie smilie--sprite smilie--sprite1" alt=":)" title="Smile :)" loading="lazy" data-shortname=":)" /></p><p></p><p>Druga priča dogodila se godinu nakon toga. Vojska, ljeto, specijalistička obuka. Nenormalni stres i zlostavljanje od strane razvodnika na svakog od nas drugačije utječe... Jedan od veselijih likova, kolega sa temeljne obuke, dakle laf sa kojim sam proveo dva mjeseca u komadu do tada, počinje pucati. Pod počinje pucati, mislim da se povlači u sebe, oči mu suze, "smrzava" se i ne može odraditi zapovijedi... svi se mi mijenjamo u toliko stresnom okružju (tamo su stvaaaarno ubijali u pojam) ali njega dere famozna nedijagnoziva psihoza. U jednom trenutku žali mi se da ne može to izdržat i manijakalno ponavlja da će se ubit. Konsternacija. </p><p>Šta sad?</p><p>Tražim od službujućeg da mu osigura neku pomoć, momak je na rubu, nekontrolirano plače i samo i jedino šta želi je da to prestane... uskačemo u džipa i po zapovijedi odlazimo u psihijatrijsku bolnicu. Kad smo stigli pred bolnicu, pacijenti sa balama iz usta, vjerovatno barbituratizirani do kraja, žicaju nas cigare i gledaju kroz nas... Kad je frend vidio šta mu se sprema - teška panika, plače i moli me da ga ne ostavljam tu... Ne jebe zapovjednika i samo mene moli da ga spasim tog užasa. Razgovaram sa zapovjednikom, zatim razgovaram sa doktorom koji ga je "pregledao" da mu daju nešto i da ga puste natrag u vojarnu. Obećavam ga čuvati 24/7. Doktori se smiluju, imaju razumjevanje jer nije prvi šta je razlipio na TOJ pecijalističkoj i puštaju nas natrag. Vraćamo se u vojarnu ali kada je on vidio zidove - bam - krokodilske suze u potpunoj tišini. Tu noć dolazi paranoidni poručnik, zapovijednik vojarne koji je čuo što se desilo i da "ne bi riskirao da se vojnik ozljedi" zahtjeva institucionalizaciju. Mi skupa ponovo u ludaru. E sad TO ne želim nikome... urlanje, dva tri "jača momka" koja ga čekaju u sobi sa kajišima na krevetu... visoka vrata se zatvaraju, njega svlače, on me gleda suznih očiju, vrata se zatvaraju... ja... izgubljen potpuno... kata-strofa... užas... </p><p></p><p>Dakle bozga frende, znam kroz šta si prošao... pravi mali privatni pakao... Ali ima ljudi koji su bili na sličnom putu i nikada se nisu vratili sa "trijeznog high-a". Ima i onih koje pretjerana količina stresa razljepi tako snažno da jedini izlaz vide "na drugoj strani"... </p><p></p><p>Ali ti si i dalje tu, i ne moraš dimit da bi bio kul, jer imaš ogroman komjuniti growera i ostalih biljoljubaca koji stoje uz tebe i u svojim napušenim meditacijama ti prenose dobre želje i vibru volje za životom! <img src="/styles/default/xenforo/smilies/smajli2.png" class="smilie" loading="lazy" alt=":D" title="Kez :D" data-shortname=":D" /> Možeš biti sretan jer je najgore iza tebe, nisi totalno puka i život je tek počeo...</p><p></p><p>Live long and prosperous bozga i ne brini, život će se pobrinuti da ti vrati sve što ti je u groznim trenucima uzeo... Karama is a bitch! <img src="" class="smilie smilie--sprite smilie--sprite1" alt=":)" title="Smile :)" loading="lazy" data-shortname=":)" /></p></blockquote><p></p>
[QUOTE="Phaze, post: 190440, member: 28501"] Pozdrav, ova tema je kao onaj zadatak kojeg odgađamo i ne želimo odraditi "sada" a svaki put kada ga vidim izazove u meni nemir i neko sranje od osjećaja... :/ Imam na tu temu dvije priče. Priča prva. Imao sam superturbo frenda koji je od "psihoze" postao neupotrebljiv u smislu društva, potpuno nesvjestan dobra i zla, bezobziran za sve što nije on sam. Također je počelo čudnim "trijeznim high-om" om koji nije puštao... Mislim da je to stanje uzrokovana pretjeranim dimljenjem i loše provozanom kemijom. Takva vrsta poremećaja je groznija od ovog što se desilo bozgi jer puno više utječe na okolinu, pogotovo bližnje i osobe kojima je stalo. Želiš pomoći ali konstantno osjećaš da te vrijeđaju postupci i bezobzirnost oboljele osobe... Dakle bozga, da si nastavio dimit i razbijat se nakon "čudnog osjećaja" kao što je to taj moj frend napravio, vjerovatno bi razlipio gadnije. Što bi rekli "last second save"... :) Druga priča dogodila se godinu nakon toga. Vojska, ljeto, specijalistička obuka. Nenormalni stres i zlostavljanje od strane razvodnika na svakog od nas drugačije utječe... Jedan od veselijih likova, kolega sa temeljne obuke, dakle laf sa kojim sam proveo dva mjeseca u komadu do tada, počinje pucati. Pod počinje pucati, mislim da se povlači u sebe, oči mu suze, "smrzava" se i ne može odraditi zapovijedi... svi se mi mijenjamo u toliko stresnom okružju (tamo su stvaaaarno ubijali u pojam) ali njega dere famozna nedijagnoziva psihoza. U jednom trenutku žali mi se da ne može to izdržat i manijakalno ponavlja da će se ubit. Konsternacija. Šta sad? Tražim od službujućeg da mu osigura neku pomoć, momak je na rubu, nekontrolirano plače i samo i jedino šta želi je da to prestane... uskačemo u džipa i po zapovijedi odlazimo u psihijatrijsku bolnicu. Kad smo stigli pred bolnicu, pacijenti sa balama iz usta, vjerovatno barbituratizirani do kraja, žicaju nas cigare i gledaju kroz nas... Kad je frend vidio šta mu se sprema - teška panika, plače i moli me da ga ne ostavljam tu... Ne jebe zapovjednika i samo mene moli da ga spasim tog užasa. Razgovaram sa zapovjednikom, zatim razgovaram sa doktorom koji ga je "pregledao" da mu daju nešto i da ga puste natrag u vojarnu. Obećavam ga čuvati 24/7. Doktori se smiluju, imaju razumjevanje jer nije prvi šta je razlipio na TOJ pecijalističkoj i puštaju nas natrag. Vraćamo se u vojarnu ali kada je on vidio zidove - bam - krokodilske suze u potpunoj tišini. Tu noć dolazi paranoidni poručnik, zapovijednik vojarne koji je čuo što se desilo i da "ne bi riskirao da se vojnik ozljedi" zahtjeva institucionalizaciju. Mi skupa ponovo u ludaru. E sad TO ne želim nikome... urlanje, dva tri "jača momka" koja ga čekaju u sobi sa kajišima na krevetu... visoka vrata se zatvaraju, njega svlače, on me gleda suznih očiju, vrata se zatvaraju... ja... izgubljen potpuno... kata-strofa... užas... Dakle bozga frende, znam kroz šta si prošao... pravi mali privatni pakao... Ali ima ljudi koji su bili na sličnom putu i nikada se nisu vratili sa "trijeznog high-a". Ima i onih koje pretjerana količina stresa razljepi tako snažno da jedini izlaz vide "na drugoj strani"... Ali ti si i dalje tu, i ne moraš dimit da bi bio kul, jer imaš ogroman komjuniti growera i ostalih biljoljubaca koji stoje uz tebe i u svojim napušenim meditacijama ti prenose dobre želje i vibru volje za životom! :D Možeš biti sretan jer je najgore iza tebe, nisi totalno puka i život je tek počeo... Live long and prosperous bozga i ne brini, život će se pobrinuti da ti vrati sve što ti je u groznim trenucima uzeo... Karama is a bitch! :) [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Marihuana
Medicina
Psihoza i mentalno zdravlje
Top
Bottom