Meni
Forumi
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
♫ Radio
Dnevnici
Dnevnici Vanjskog Uzgajanja
Dnevnici Unutrašnjeg Uzgajanja
Završeni Vanjski Dnevnici
Završeni Unutrašnji Dnevnici
Novo
Popularne teme
Nove poruke
Najnovije aktivnosti
Članovi
Trenutno prisutni
Forumi
Prijava
Registracija
Nove poruke
Sve teme
Najnovije teme
Nove poruke
Meni
Install the app
Install
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
Ta sjajna vatra crna bit æe smrt - realizam
JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač
.
Poruka
<blockquote data-quote="doors_of_perception" data-source="post: 3993" data-attributes="member: 542"><p>Mojsije</p><p></p><p>Silvije Strahimir Kranjèeviæ</p><p></p><p></p><p></p><p>"Izvedi narod moj, o Gospode, </p><p>Izvedi ga iz ropstva zlopatna </p><p>I skini mu s vjeða pospanih </p><p>Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, </p><p>Što zastire sad oèi njegove! </p><p>Spomeni se da ropstvo nemilo, </p><p>Ko teško ono stijenje nadgrobno, </p><p>Na leðima mi tlaèi bratskijem, </p><p>I da nam ljuti naši krvnici </p><p>U utrobama djeci sudiše! </p><p>O, smiluj se, o silni Jehova, </p><p>Prokuni kletvom krvne silnike </p><p>I spasi narod moj, o Gospode!" </p><p></p><p></p><p></p><p>— A luda želja! da al' ljudska jest! </p><p>Da kunem kletvom krvne silnike, </p><p>Da bijem narod, a zbog naroda, </p><p>O stvore moj?! A zašto da bih ja </p><p>Zbog jednog stvora drugi kido stvor?! </p><p>Gle zapad tamo, istok amo gleð' </p><p>I sjever ondje i ovuda jug, </p><p>A sve sam ovo napunio ja </p><p>Života klicom, svim je mio vijek </p><p>I svaèije je pravo disati. </p><p>A ti sad tražiš sam da pogazim </p><p>U prirodi mi zakon najveæi! </p><p>Al' da je tebi stati onamo </p><p>Poèetak gdje je mojem pogledu, </p><p>Tad vidio bi što je siæušna </p><p>Ta tvoja ljudska, krvna željica. </p><p>S visina mojih, ljudski jadnièe, </p><p>Jednako mal je piramida rt </p><p>Ko rov, što neznan izbaci ga krt, </p><p>I bespomoæna sve je natega! — ... </p><p></p><p></p><p>"Nedohvatni su sudi, Gospode, </p><p>U kojima se nama pojavljaš, </p><p>I zakoni su tvoji vjeèiti, </p><p>A da bi crv tvoj mali, siæušni, </p><p>Sa stožerima tvojim drmao. </p><p>Davnina mrkla prošlost zastire, </p><p>Otkako si u svojem Edenu </p><p>Iz zemlje prvog stvora izveo, </p><p>Udahnuo mu dušu besmrtnu, </p><p>Al' to bi mrva s tvoje mrvice. </p><p>I od onda smo svi mi smrtnici </p><p>Komadiæ tvoga biæa velebnog, </p><p>Pa sve što jesmo — sitni, maleni, </p><p>Al' tvog smo ipak biæa èestica! </p><p>I èovjek eto gord sa rodbinstva </p><p>Sa vjeèitijim tvojim iskonom, </p><p>O, Gospode, o silni Jehova, </p><p>Ponosit diže èelo prevedro </p><p>I teži tamo gore nad zemlju, </p><p>Gdje meki, svilni plove oblaci </p><p>U zlatnom moru zraka sunèanih, </p><p>Gdje njegova je duha kolijevka. </p><p>Pa, Gospode, o reci, vjeèiti, </p><p>Je l' ljudsko èelo za to stvoreno </p><p>Da u prah pada ropski, kukavno, </p><p>I one ruke u koje si ti </p><p>U tajne svijeta postavio kljuè, </p><p>O, reci, jesu l' tako slabašne, </p><p>Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,</p><p>A u èast tvoju, vladu dijeliti? </p><p>O, klanjam ti se, silni Jehova, </p><p>S visina tvojih sve je jednako </p><p>Na ovoj maloj sitnoj zemljici. </p><p>Al' kod nas ovdje, s našega pogleda, </p><p>Baš ravan nije piramida rt </p><p>Sa rovinama što ih diže krt, </p><p>I makar da je sve to natega! </p><p>Veæ pomiluj mi, silni Jehova, </p><p>Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu; </p><p>Izvedi narod moj, o Gospode, </p><p>Izvedi ga iz ropstva zlopatna </p><p>I ne daj da ti stvor na oblik tvoj </p><p>U prahu leži, èelom puzeæi!" </p><p></p><p></p><p></p><p>— Po rijeèima te poznam smjelima, </p><p>Da imaš krila koja uzvija </p><p>Plamièak sveti što sam potako </p><p>U srce prvog onog èovjeka </p><p>Dok boljim pojmom grlio sam svijet. </p><p>O, jadnièe, kad prokleh onda rod </p><p>I sve što smrtna žena baštini </p><p>Od zagrljaja s muškim plemenom,</p><p>Zaboravih u srdžbi pravednoj </p><p>Da duh svoj u tom rodu ubijem, </p><p>Da utrnem mu onu iskricu </p><p>Što u grud sam mu svetu metnuo </p><p>Ko odliku u cijelom stvaranju; </p><p>O, neokajana moja pogreško! </p><p>Prikratio sam vijek besmrtni, </p><p>Al' ostade mu plamen iz neba </p><p>Ko zapreteni žar pod pepelom. </p><p>I bude katkad, pa se u srcu </p><p>Ko zublja žarka iskra razbukti, </p><p>I èovjek teži gore nad sebe, </p><p>Gdje meki, svilni plove oblaci </p><p>U zlatnom moru traka sunèanih, </p><p>Gdje njegova je duha kolijevka — </p><p>Al' bolno — bolno odmah osjeti </p><p>U svojoj gustoj kaljuži</p><p>Da ta mu bara nije tuða krv,</p><p>Al' on da nije svojoj hrpi svoj!</p><p>I gle — kad tako veæ je ukleto —</p><p>I prokleto æe navijek ostati, — </p><p>Smilovat æu se tvojoj željici, </p><p>Al' jao tebi što si želio. </p><p>I tebi baš što goriš plamenom </p><p>Od ideala silnih, vjeèitih, </p><p>Ta sjajna vatra crna bit æe smrt, </p><p>Mrijeti ti æeš kada poèneš sam </p><p>U ideale svoje sumnjati. </p><p></p><p></p><p></p><p>I prosuo se narod pustarom </p><p>Ko oblaci od guste prašine, </p><p>Kad zaigraju kolo vjetrovi. </p><p>A šta je život — ko i pustara, </p><p>A šta su ljudi — ko i prašina, </p><p>A nad svim visi krilo udesa</p><p>I mota gore, dolje, upored: </p><p>I èas se prašina ljeska o suncu </p><p>I prelijeva se bojom šarenom, </p><p>A èas ga eno s blatom smiješana </p><p>I neviðena gdje u kaljuži </p><p>Pred silnim ljudstvom gorio je stup </p><p>Od crne zemlje pa sve do sunca. </p><p>A usred stupa žario se prst </p><p>Na ruci silnog boga Jehove. </p><p>"Ovuda!" — strašno grmio je glas — </p><p>"U obeæani rajski Hanaan, </p><p>Kud teèe mlijeko i slaðani med!" </p><p>A narod božji gledao je stup </p><p>I šaptao: Baš ga j' lijepo vidjeti! </p><p>I sigrao se šale svakakve. </p><p>Al' što se trese gora sinajska </p><p>I što grmi strašnom pustarom? </p><p>Na hiljade su onaj èule glas. </p><p>Razumio ga samo genije, </p><p>Po drugi put si slušo osudu: </p><p>"I tebi baš što goriš plamenom </p><p>Od ideala silnih, vjeèitih, </p><p>Ta sjajna vatra crna bit æe smrt </p><p>Mrijeti ti æeš kada poèneš sam </p><p>U ideale svoje sumnjati!" </p><p></p><p></p><p></p><p>I kad mu — divu — rijeè gromovna </p><p>Ko šiljak oštri srce prosijeknu, </p><p>Kad okrenu se svomu narodu, </p><p>Da naðe tamo nade, okrepe, </p><p>Al' ono narod, božja odlika, </p><p>Sagradio si tele zlaæano </p><p>I tele slavi, a ne Jehovu! </p><p>"... Oprosti, vjeèni, silni, svemožni, </p><p>U naroda je krivi prorok prav, </p><p>I narodi su djeca velika </p><p>Što lako im je kupit igraèke! </p><p>Oprosti im, o silni, o svemožni, </p><p>Izvedi narod moj, o Gospode!" </p><p></p><p></p><p></p><p>Nasmiješio se silni Jehova, </p><p>Al' ima smijeha kojim sužalost </p><p>Nad jadnicima suze prolijeva. </p><p>I smijeh taj je èuo Mojsije </p><p>Iz vatrenog stupa božijeg </p><p>Što sjajio je ispred naroda </p><p>Onuda kud je zemlja Hanaan </p><p>I gdje su preko brda velikih </p><p>Na medena polja puti vodili. </p><p>Tu navrh brda svijetli genije </p><p>Raširio je ruke brižljive. </p><p>Ožario ga traèak sunèani, </p><p>Ljepotom još ga osu Jehovu </p><p>Što geniji ga nose u srcu; </p><p>"O, evo tebi, izabran narode, </p><p>O, evo tebi zemlje rajevne, </p><p>Slobodu svetu tu da zagrliš, </p><p>Da sreæniji ti budu sinovi </p><p>Neg' ti uz pune lonce misirske!" </p><p>Al' stoji svijet — i ko kad krošnjama </p><p>Polako stane vjetar zibati, </p><p>I sve to jaèe lišæe uzdršæe, </p><p>A granje onda stade pucati, </p><p>O, tako krenu žagor narodom </p><p>I èu se s hrpe glupa poruga:</p><p></p><p></p><p>— Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! </p><p>I zato si nas vuko pustarom, </p><p>Da još nam za nju valja strmoglav </p><p>Niz ovo gadno brdo srnuti, </p><p>Da panemo na hladna ognjišta! </p><p>I tko je tebi pravo podao, </p><p>Slobodi da nas vodiš silovno </p><p>Po svojoj volji — ko na uzici, </p><p>Od lonaca iz zemlje Misirske?! </p><p>Problijedio je silni genije </p><p>I kroz srce mu ruglo prožignu: </p><p>Da, tko je tebi pravo podao, </p><p>Slobodi da nas vodiš silovno </p><p>Po svojoj volji — ko na uzici?! </p><p>Tek primio se srca oèajno </p><p>I dvije mu oèi suza zalije. </p><p>Još zadnjim trenom vid mu poèinu </p><p>Na obeæanoj zemlji Hanaan, </p><p>I glava mu se mrtvo obori. </p><p>A gromom grmnu rijeè Jehove: </p><p></p><p></p><p></p><p><strong>"I tebi baš što goriš plamenom </strong></p><p><strong>Od ideala silnih, vjeèitih, </strong></p><p><strong>Ta sjajna vatra crna bit æe smrt </strong></p><p><strong>Mrijeti ti æeš kada poèneš sam </strong></p><p><strong>U ideale svoje sumnjati!" </strong></p><p></p><p>Silvije Strahimir Kranjèeviæ hrvatski je pjesnik, najznaèajnija pjesnièka liènost realizma.</p><p>Volio bih svima da proèitaju ovu pjesmu, pjesmu životne poruke i ujedno pjesma koja mi mnogo znaèi...</p></blockquote><p></p>
[QUOTE="doors_of_perception, post: 3993, member: 542"] Mojsije Silvije Strahimir Kranjèeviæ "Izvedi narod moj, o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I skini mu s vjeða pospanih Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oèi njegove! Spomeni se da ropstvo nemilo, Ko teško ono stijenje nadgrobno, Na leðima mi tlaèi bratskijem, I da nam ljuti naši krvnici U utrobama djeci sudiše! O, smiluj se, o silni Jehova, Prokuni kletvom krvne silnike I spasi narod moj, o Gospode!" — A luda želja! da al' ljudska jest! Da kunem kletvom krvne silnike, Da bijem narod, a zbog naroda, O stvore moj?! A zašto da bih ja Zbog jednog stvora drugi kido stvor?! Gle zapad tamo, istok amo gleð' I sjever ondje i ovuda jug, A sve sam ovo napunio ja Života klicom, svim je mio vijek I svaèije je pravo disati. A ti sad tražiš sam da pogazim U prirodi mi zakon najveæi! Al' da je tebi stati onamo Poèetak gdje je mojem pogledu, Tad vidio bi što je siæušna Ta tvoja ljudska, krvna željica. S visina mojih, ljudski jadnièe, Jednako mal je piramida rt Ko rov, što neznan izbaci ga krt, I bespomoæna sve je natega! — ... "Nedohvatni su sudi, Gospode, U kojima se nama pojavljaš, I zakoni su tvoji vjeèiti, A da bi crv tvoj mali, siæušni, Sa stožerima tvojim drmao. Davnina mrkla prošlost zastire, Otkako si u svojem Edenu Iz zemlje prvog stvora izveo, Udahnuo mu dušu besmrtnu, Al' to bi mrva s tvoje mrvice. I od onda smo svi mi smrtnici Komadiæ tvoga biæa velebnog, Pa sve što jesmo — sitni, maleni, Al' tvog smo ipak biæa èestica! I èovjek eto gord sa rodbinstva Sa vjeèitijim tvojim iskonom, O, Gospode, o silni Jehova, Ponosit diže èelo prevedro I teži tamo gore nad zemlju, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru zraka sunèanih, Gdje njegova je duha kolijevka. Pa, Gospode, o reci, vjeèiti, Je l' ljudsko èelo za to stvoreno Da u prah pada ropski, kukavno, I one ruke u koje si ti U tajne svijeta postavio kljuè, O, reci, jesu l' tako slabašne, Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode, A u èast tvoju, vladu dijeliti? O, klanjam ti se, silni Jehova, S visina tvojih sve je jednako Na ovoj maloj sitnoj zemljici. Al' kod nas ovdje, s našega pogleda, Baš ravan nije piramida rt Sa rovinama što ih diže krt, I makar da je sve to natega! Veæ pomiluj mi, silni Jehova, Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu; Izvedi narod moj, o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I ne daj da ti stvor na oblik tvoj U prahu leži, èelom puzeæi!" — Po rijeèima te poznam smjelima, Da imaš krila koja uzvija Plamièak sveti što sam potako U srce prvog onog èovjeka Dok boljim pojmom grlio sam svijet. O, jadnièe, kad prokleh onda rod I sve što smrtna žena baštini Od zagrljaja s muškim plemenom, Zaboravih u srdžbi pravednoj Da duh svoj u tom rodu ubijem, Da utrnem mu onu iskricu Što u grud sam mu svetu metnuo Ko odliku u cijelom stvaranju; O, neokajana moja pogreško! Prikratio sam vijek besmrtni, Al' ostade mu plamen iz neba Ko zapreteni žar pod pepelom. I bude katkad, pa se u srcu Ko zublja žarka iskra razbukti, I èovjek teži gore nad sebe, Gdje meki, svilni plove oblaci U zlatnom moru traka sunèanih, Gdje njegova je duha kolijevka — Al' bolno — bolno odmah osjeti U svojoj gustoj kaljuži Da ta mu bara nije tuða krv, Al' on da nije svojoj hrpi svoj! I gle — kad tako veæ je ukleto — I prokleto æe navijek ostati, — Smilovat æu se tvojoj željici, Al' jao tebi što si želio. I tebi baš što goriš plamenom Od ideala silnih, vjeèitih, Ta sjajna vatra crna bit æe smrt, Mrijeti ti æeš kada poèneš sam U ideale svoje sumnjati. I prosuo se narod pustarom Ko oblaci od guste prašine, Kad zaigraju kolo vjetrovi. A šta je život — ko i pustara, A šta su ljudi — ko i prašina, A nad svim visi krilo udesa I mota gore, dolje, upored: I èas se prašina ljeska o suncu I prelijeva se bojom šarenom, A èas ga eno s blatom smiješana I neviðena gdje u kaljuži Pred silnim ljudstvom gorio je stup Od crne zemlje pa sve do sunca. A usred stupa žario se prst Na ruci silnog boga Jehove. "Ovuda!" — strašno grmio je glas — "U obeæani rajski Hanaan, Kud teèe mlijeko i slaðani med!" A narod božji gledao je stup I šaptao: Baš ga j' lijepo vidjeti! I sigrao se šale svakakve. Al' što se trese gora sinajska I što grmi strašnom pustarom? Na hiljade su onaj èule glas. Razumio ga samo genije, Po drugi put si slušo osudu: "I tebi baš što goriš plamenom Od ideala silnih, vjeèitih, Ta sjajna vatra crna bit æe smrt Mrijeti ti æeš kada poèneš sam U ideale svoje sumnjati!" I kad mu — divu — rijeè gromovna Ko šiljak oštri srce prosijeknu, Kad okrenu se svomu narodu, Da naðe tamo nade, okrepe, Al' ono narod, božja odlika, Sagradio si tele zlaæano I tele slavi, a ne Jehovu! "... Oprosti, vjeèni, silni, svemožni, U naroda je krivi prorok prav, I narodi su djeca velika Što lako im je kupit igraèke! Oprosti im, o silni, o svemožni, Izvedi narod moj, o Gospode!" Nasmiješio se silni Jehova, Al' ima smijeha kojim sužalost Nad jadnicima suze prolijeva. I smijeh taj je èuo Mojsije Iz vatrenog stupa božijeg Što sjajio je ispred naroda Onuda kud je zemlja Hanaan I gdje su preko brda velikih Na medena polja puti vodili. Tu navrh brda svijetli genije Raširio je ruke brižljive. Ožario ga traèak sunèani, Ljepotom još ga osu Jehovu Što geniji ga nose u srcu; "O, evo tebi, izabran narode, O, evo tebi zemlje rajevne, Slobodu svetu tu da zagrliš, Da sreæniji ti budu sinovi Neg' ti uz pune lonce misirske!" Al' stoji svijet — i ko kad krošnjama Polako stane vjetar zibati, I sve to jaèe lišæe uzdršæe, A granje onda stade pucati, O, tako krenu žagor narodom I èu se s hrpe glupa poruga: — Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! I zato si nas vuko pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo srnuti, Da panemo na hladna ognjišta! I tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji — ko na uzici, Od lonaca iz zemlje Misirske?! Problijedio je silni genije I kroz srce mu ruglo prožignu: Da, tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji — ko na uzici?! Tek primio se srca oèajno I dvije mu oèi suza zalije. Još zadnjim trenom vid mu poèinu Na obeæanoj zemlji Hanaan, I glava mu se mrtvo obori. A gromom grmnu rijeè Jehove: [b]"I tebi baš što goriš plamenom Od ideala silnih, vjeèitih, Ta sjajna vatra crna bit æe smrt Mrijeti ti æeš kada poèneš sam U ideale svoje sumnjati!" [/b] Silvije Strahimir Kranjèeviæ hrvatski je pjesnik, najznaèajnija pjesnièka liènost realizma. Volio bih svima da proèitaju ovu pjesmu, pjesmu životne poruke i ujedno pjesma koja mi mnogo znaèi... [/QUOTE]
Verifikacija
Objavite odgovor
Forumi
Relaksacija i Razonoda
Putovanje na mentalnim talasima
Ta sjajna vatra crna bit æe smrt - realizam
Top
Bottom