Dragi citaoce, ako uopste citas ovo sto ti pisem, zelim da ti napisem par redaka o stvarima koje me zaokupljaju u zadnje vrijeme, a ima ih masala, i na taj nacin ti skrenem paznju na sebe, pa preko sebe i na tebe samog, jer i ti si zivi stvor na dvije noge poput mene, a nadam se da nisi majmun.
Htjedoh ti reci da, zivot koji mi je podaren i u amanet ostavljen, a tako i tebi, nije idealan u toj mjeri u kojoj zelim da bude. Tu sam, da budem iskren, u samom startu napravio gresku. Da se mi razumijemo, nije greska u tome sto ja nesto zelim, greska je u tome sto pod svaku cijenu zelim tu zelju da ostvarim. Dakle, problem je u cijeni!
Nije rijedak slucaj da zelja iziskuje mnogo vise truda od onog koji sam u stanju da ulozim u njeno ostvarivanje i tada zelja postane opsesija koja mi, osim traume, nista lijepo ne donosi.
Lijepo je zeljeti, poput onog kad nekome zelim mnogo srece, dobrog zdravlja i dug zivot. Ali, postavlja se pitanje da li taj kojem to sve zelim zaista zeli da mu bude tako?
Stvar je veoma subjektivna. Mozda je bolji primjer kad sam sebi zelim da ucinim nesto sto u sustini ne zelim. Drugim rjecima, cinim stvari koje mi se svidjaju i u kojima licno uzivam, a da na taj nacin nikog drugog ne ugrozavam, ali, eto na sugestiju okoline kako je to lose iz nekog razloga, zdravstvenog npr., pozelim da prestanem pa mi srecu i zadovoljstvo sto sam ih stekao cineci to sto sam cinio smijene ceznja za istim i moje licno nezadovoljstvo. Nadam se da shvatas sta htjedoh reci.
Ljudi zele da zive sto duze, zele da nikada ne umru, da se ne razbole, da im sve bude potaman, pa iz svih tih zelja proizadje licno nezadovoljstvo sobom i ovim zivotom sto nam je u amanet ostavljen.
Ljudi zele da zapale duvan, da popiju koju casicu, da zamotaju gandzu, da puste mozak na pasu, ali im zelja za besmrtnoscu, odnosno, zelja za odlaganjem neminovne smrti pokvari sve te ceife, pa su prisiljeni da se pate ziveci zivot koji ne zele zanemarujuci ono sto je neminovno i sto ne mogu izbjeci ma koliko se uporno trudili.
Zele da osiguraju potomstvu, ako ga imaju, sigurnu buducnost, kao da su toliko svemoguci da su to u stanju i ostvariti.
Sve me ovo gore navedeno, dragi citaoce, natjeralo da se malo vise pozabavim svojim stvarnim zeljama a posebno svojim licnim mogucnostima, naravno objektivnim.
Gledajuci druge cesto vidim sebe. Nista se ne razlikujem od drugih, osim, mozda po vidnom polju. Neko je kratkovid, neko dalekovid, a neko je bogami slijep, i to potpuno. Hvala bogu, vid mi je dobar. Raspoznajem predmete, biljke i zivotinje. Vidim kako na blizinu tako i na daljinu. Vidim cak i najsitnija slova u novinama procitati, ali kako god okrenem, samo, sebe ne vidim, a ako se pogledam u ogledalu uglavnom to bude kontra u odnosu na ono kako jeste.
Tako je to bilo dok prije izvjesnog vremena nisam opazio baju koji cuci u onom sto se ogleda u ogledalu i koji je u stvari najbitniji u toj prici.
Vjerujes li ti meni, dragi citaoce, da taj baja nije postojao sve dok ga onaj baja ispred ogledala nije ugledao. No , nazalost za to mu nije bio potreban perfektan ocni vid, vec ono cesto spominjano "trece oko" na koje su mnogi do kraja ovozemaljskog zivota slijepi.
Svi mi skiljimo kada gledamo prema sebi. Malo zbog iracionalnih zelja, malo zbog zelja i sugestija drugih, malo zbog izbjegavanja onog sto bi mogli vidjeti, ali srecu necemo naci prije nego sto oci sirom otvorimo. Ne gledajuci u daljinu, vec gledajuci u sebe.
P.S. Ukoliko i ti, dragi citaoce, imas nesto ispovijediti nemoj da si stisnut i da te nesto u tome sputava. Slobodno napisi nesto sto cuci u tebi a htjelo bi vani.
Htjedoh ti reci da, zivot koji mi je podaren i u amanet ostavljen, a tako i tebi, nije idealan u toj mjeri u kojoj zelim da bude. Tu sam, da budem iskren, u samom startu napravio gresku. Da se mi razumijemo, nije greska u tome sto ja nesto zelim, greska je u tome sto pod svaku cijenu zelim tu zelju da ostvarim. Dakle, problem je u cijeni!
Nije rijedak slucaj da zelja iziskuje mnogo vise truda od onog koji sam u stanju da ulozim u njeno ostvarivanje i tada zelja postane opsesija koja mi, osim traume, nista lijepo ne donosi.
Lijepo je zeljeti, poput onog kad nekome zelim mnogo srece, dobrog zdravlja i dug zivot. Ali, postavlja se pitanje da li taj kojem to sve zelim zaista zeli da mu bude tako?
Stvar je veoma subjektivna. Mozda je bolji primjer kad sam sebi zelim da ucinim nesto sto u sustini ne zelim. Drugim rjecima, cinim stvari koje mi se svidjaju i u kojima licno uzivam, a da na taj nacin nikog drugog ne ugrozavam, ali, eto na sugestiju okoline kako je to lose iz nekog razloga, zdravstvenog npr., pozelim da prestanem pa mi srecu i zadovoljstvo sto sam ih stekao cineci to sto sam cinio smijene ceznja za istim i moje licno nezadovoljstvo. Nadam se da shvatas sta htjedoh reci.
Ljudi zele da zive sto duze, zele da nikada ne umru, da se ne razbole, da im sve bude potaman, pa iz svih tih zelja proizadje licno nezadovoljstvo sobom i ovim zivotom sto nam je u amanet ostavljen.
Ljudi zele da zapale duvan, da popiju koju casicu, da zamotaju gandzu, da puste mozak na pasu, ali im zelja za besmrtnoscu, odnosno, zelja za odlaganjem neminovne smrti pokvari sve te ceife, pa su prisiljeni da se pate ziveci zivot koji ne zele zanemarujuci ono sto je neminovno i sto ne mogu izbjeci ma koliko se uporno trudili.
Zele da osiguraju potomstvu, ako ga imaju, sigurnu buducnost, kao da su toliko svemoguci da su to u stanju i ostvariti.
Sve me ovo gore navedeno, dragi citaoce, natjeralo da se malo vise pozabavim svojim stvarnim zeljama a posebno svojim licnim mogucnostima, naravno objektivnim.
Gledajuci druge cesto vidim sebe. Nista se ne razlikujem od drugih, osim, mozda po vidnom polju. Neko je kratkovid, neko dalekovid, a neko je bogami slijep, i to potpuno. Hvala bogu, vid mi je dobar. Raspoznajem predmete, biljke i zivotinje. Vidim kako na blizinu tako i na daljinu. Vidim cak i najsitnija slova u novinama procitati, ali kako god okrenem, samo, sebe ne vidim, a ako se pogledam u ogledalu uglavnom to bude kontra u odnosu na ono kako jeste.
Tako je to bilo dok prije izvjesnog vremena nisam opazio baju koji cuci u onom sto se ogleda u ogledalu i koji je u stvari najbitniji u toj prici.
Vjerujes li ti meni, dragi citaoce, da taj baja nije postojao sve dok ga onaj baja ispred ogledala nije ugledao. No , nazalost za to mu nije bio potreban perfektan ocni vid, vec ono cesto spominjano "trece oko" na koje su mnogi do kraja ovozemaljskog zivota slijepi.
Svi mi skiljimo kada gledamo prema sebi. Malo zbog iracionalnih zelja, malo zbog zelja i sugestija drugih, malo zbog izbjegavanja onog sto bi mogli vidjeti, ali srecu necemo naci prije nego sto oci sirom otvorimo. Ne gledajuci u daljinu, vec gledajuci u sebe.
P.S. Ukoliko i ti, dragi citaoce, imas nesto ispovijediti nemoj da si stisnut i da te nesto u tome sputava. Slobodno napisi nesto sto cuci u tebi a htjelo bi vani.