Malo mi je tesko ovak javno rec ali ja sam shaman. Ili se barem takvime smatram.
Od malena sam bio izuzetno introvertan, pretjerano senzitivan i nadasve mastovito dijete.
S vremenom sam dosta otupio, ali vuk dlaku mjenja a cud nikada.
Vecinu svog zivota proveo sam sa zivotinjama napusen u prirodi. Grad, guzve su mi smetali otkada znam za sebe.
I tako s vremenom sam razvio neke percepcije bolje receno perceptivne osobine koje nisam imao kao mali.
Koliko god bilo tesko shvatit na ovim prostorima, moja vjera, ako se to uopce tako moze nazvati, je rastafarijanstvo.
Cijeli zivot sam posvetio toj biljci a ona meni. Jedino napusen mogu biti istinski povezan sa svime unutar sebe i oko sebe.
Da nema trave, vjerojatno bih jos bio zacahuren u ljusturi koja samo donekle slici na covjeka a zapravo je automatizirana radilica bez emocija, svijesti i razuma.
Htio bih pricati o necemu sto sam vidio...
Kada se prepusim, onako pravo, jednostavno se opustim, zazmirim oci. Stajao sjedio ili hodao, u mraku samoga sebe vidim sve. Osjecam sve. I razum i glupost i tugu i srecu. Vjerojatno znate o cemu pricam. Neki to zovu prosvjetljenjem, neki centriranjem, neki psiholoskim stanjem uma.
I tak ja jedne veceri zavaljen u fotelji...
Zazmirim oci. Pokusavam se prisjetiti. Smaka svijeta.
Bio sam nesto citao o tome, i sad si ja vrtim sliku nazad. Posto smo svi jedno, ja nisam ja nego moj otac i moja majka u jednom, ja nisam ja nego moji djedovi i bake u jednoj osobi, ja nisam ja nego svi moji preci prije mene, ja sam krajnji tip, vrh, masan hed ili flufast kak se uzme
Znaci posto sam ja svaki moj predak, ja se mogu vratiti u proslost i gledati njihovim ocima.
Nije bas kao da tipkas daljinskim pa biras programe, dosta je maglovitije od toga.
A i uvijek postoji sansa da sam skroz lud pa sve to zabrijao kako bih se lakse nosio sa zivotnim teskocama
Zivi bili pa vidjeli!
Ispricat cu vam kako sam ja to vidio. Svojim duhom, umom i emocijama. Bas sam putovao mentalnim talasima
Nekada davno davno svijet u kojem zivimo bio je prepun zivota. I danas jest, ali u to doba je bilo mnogo vise vrsta organizama. Ne samo da je bilo vise vrsta ljudi, vanzemaljaca, pasa, macaka nego je bilo i dinosaura, zmajeva, mitskih bica poput vila, patuljaka i tome slicno.
Svijet je bio saren ali daleko od savrsenoga. Bilo je mira, bilo je i rata. Ali se zivjelo u skladu, simbiozi.
Moglo bi se reci da smo tada, mi ljudi, bili napredniji nego danas. Duhovno, tehnoloski. Ali kad pogledam onda i sada, sve je to manje vise isto, samo drugacije boje. Jer covjek ce uvijek biti covjekom, 2 ruke 2 noge... bar mi homo homo sapiensi. Bilo je ljudi i sa krilima, bilo je vrsta ljudi sa zivotinjskim dijelovima tijela. Ima ih i danas. Samo nisu tu blizu.
Jednoga dana u svom tom kosmaru sarenila, dogodilo se nesto nezamislivo.
Netko, tko je zivio vec jako jako dugo, milenijima godina, u svojoj dosadi i znatizelji, otvorio je vode podzemne i vode nebeske.
Ogromna kisa pocela je da pada!! Kao da se nebo otvorilo, ma nije ni kisa padalo, ono je jednostavno rusilo! Kao komad vode da pada konstantno, tako je padalo tada!
Podzemne vode pocele su izvirati poput gejzira. Strasni potresi su nastali, tsunamiji, valovi. Rusilo je sve pred sobom.
Opci potop!!! Vidio sam ga kao danas. Kristalno jasno!
To se nije desilo iste sekunde, vec kroz odredeni vremenski period.
Jasno se moglo ocitati meteorologijom tadasnjom. Predznaci su bili jasni.
Starjesine, koje su tada vodile drustvo, posto politika nije bila kao danas, nije bilo zakona, bili su stariji mudraci koji vise nisu brinuli o sebi nego o drustvu kao znanstvenici, lijecnici, suci a drustvo je brinulo o njima u vidu hrane, smjestaja i drustva (zena posebno).
I tako su oni predvidjeli opci potop te javili stanovnistvu da se povuce na najvise obronke svih planina svijeta.
Odredeni narodi svi koji su pricali zajednicki jezik uspeli su se na planine sa svojim zenama, djecom, obiteljima, svom stokom koju su u tom trenutku mogli povesti, svom hranom koju su mogli prevesti a nisu mogli prevesti mnogo jer im se dosta zurilo a isli su strmo uzbrdo, na najvise obronke planina.
Neki narodi su se zavukli u najdublje spilje ovoga svijeta, u najdublje rudnike koje su imali.
Neki narodi nisu ucinili nista, ostali su na povrsini neki svjesno neki nesvjesno. Mnogi su ostali zbog religijskih razloga. Vjerovali su da im je to sudbina. Valjda tako i jest jer sad su negdje drugdje, sretniji?
Neki narodi, vrste ljudi tocnije, popeli su se svojom tehnologijom na nebo i tamo sagradili gradove. Nije im puno pomoglo kad se nebo otvorilo odozgo.
Vrste organizama koje su prezivjele opci potop su bile one koje su se zavukle u duboke spilje i oni koji su se uspeli na najvise obronke planina (tada preko 20 000m, danas su to planine preko 5000m, ima ih svega par na svijetu i to su kolijevke danasnjih civilizacija).
Nebeski gradovi baceni su na tlo i pregazeni vodom, potgrani i satrgani, nema im vise ni traga ni spomena.
Voda koja je dosla ostala je dosta dugo. Sve je bilo doslovno pod vodom. Svijet je izgledao kao jedno veliko more, kad uronite u njega.
I tako je to trajalo trajalo trajalo. Tisucama godina zivjeli smo pod zemljom, ne izlazeci na zrak. Oni koji su ostali na visokim planinama s vremenom su postali amfibije, vrste koje zive i na kopnu i na moru. A mi, danasnji homo sapiens, smo ostali u spiljama, kao krtice.
Kopali duboko duboko, trazili, istrazivali, gradili.
Ono malo znanja sto smo imali tada, a nismo imali mnogo jer nam znanje nije bilo toliko potrebno jer nam je sva hrana i pice bilo na dohvat ruke, zivjeli smo u raju prepunom organizama, ono malo znanja sto smo imali, poceli smo razvijati.
Trebalo nam je tamo dolje. Razvili smo vatru, metalurgiju, medicinu, agronomiju. Sve pod zemljom, u mraku. Slijepi ko krtice. Imali smo i rep tad. Kao stakori, tocnije smo izgledali. Pogrbljeni, dlakavi i bolesni od vlage.
Mi, homo sapiens, imamo snaznu duhovnu komponentu u sebi. Mozda niste primjetili, ali mi smo organizam koji je prezivio opci potop. Toliko smo snazni. Ne samo fizicki, pshicki, vec i duhovno. Mi imamo sposobnost, kada se okupimo, da zajedno skupimo duhovnu energiju i projiciramo je u prostor vrijeme. To se danas radi u hramovima kroz molitve. Ljudi zajedno projiciraju svoje misli osjecaje i duh ka zajednickom cilju te se on na kraju i ostvari. Zato danas imamo mir u svijetu, jer vecina ljudi, vjerovali ili ne, moli za mir u svijetu i sklad medu zivim bicima. Nekada nije bilo tako.
Nismo bili med i mlijeko.
Stovali smo i zlo. Klanjali smo se ratu. Prizeljkivali smo ga. Cijenili.
Way of the warrior, trenutno najveca japanska religija. Taoziam. To je samo jedan ogranak svega toga.
No opci potop... kako smo izasli iz spilja i shvatili da smo goli?
Molili smo molili da nasim bolestima dode kraj, jer smo trpjeli strasne kozne i disne bolesti posto nismo navikli zivjeti duboko u spiljama kilometrima ispod povrsine. Rano smo umirali, bilo je jako depresivno. No nismo odustajali. Mi imamo jedan kvalitet a to je nada. Iako kazu da je nada kurva, nada je specificna za nasu vrstu jer nasa vrsta i kad su sanse 0 naprama 100 mi idemo pravo u zid jer imamo vjeru, imamo nadu da je i 0 posto dovoljno da pobijedimo!
Sjetimo se samo Davida i Golijata, koji je povijesni dogadaj. Maleni David, visok svega metar sedamdeset je u borbi jedan na jedan pobijedio vrstu covjeka visokog 3 metra. Jedan primjerak nadem je u Afganistanu prije desetak godina no to je druga prica.
Nadali smo se da ce biti bolje. Kad su nam djeca plakala, kad su nam zene krvarile, kad su starci umirali u mukama, mi smo izmislili mastu.
Masta je greska u razmisljanju. Kao bug u programskom kodu. On nije stvaran. Nema veze s stvarnoscu. Ali u tih 0 posto zivota, 0 posto zivotnih uvjeta, stanju opce depresije, mi smo izmislili mastu!
Poceli smo mastati, izmisljati, lagati.
Jer u dobru dolazi zlo a u zlu dobro, tako kada se otvorila masta stvorilo se i dvolicnost, licemjerstvo itd itd.
I u tom silnome mraku, mi smo molili za izbavljenje. Bilo je puno drugih organizama "vanzemaljaca" kako ih danas zovemo koji su zivjeli normalno u tim uvijetima ali mi smo patili. I onda smo molitvom prizvali Spasitelja.
Mesiju.
Prizvali smo Sunce.
Sve je bilo voda. I najednom, izasao je mjesec. Stvorio se.
Kroz tu rupu "mjesec" izaslo je mnogo vode van. Povukla se voda. Dosao je zrak, kako ga danas zovemo.
No sve je bilo jako hladno. Mokro. Nije bilo pogodno za nas.
Iz rupe iz koje je "dosao" "nastao" Mjesec, izasao je Sunce, tj Isus kako ga danas zovemo.
Ogromna kolicina ljubavi, topline, sjaja. Moci koja stvara i razara.
Sunce se polako pocelo spustati prema nama (mozemo reci u centru, ali to je s nase perspektive, perspektiva odredenog zivog bica je uvijek njegov centar) i kako se spustalo, tako je isparivalo svu tu silnu vodu.
Nastali su oblaci.
Nastale su rijeka, mora i jezera.
Potalo je toplo. Ugodno.
Kako se Sunce okretao oko nas, tako je polako isparavao i grijao sve oko sebe.
S vremenom smo to primjetili i poceli malo po malo izlaziti iz spilja.
No Sunce svojim dolaskom je unistilo sva ostala ziva bica tada. Oni nisu bili naviknuti na te uvijete visoke radijacije.
Sunce je smrtno, ono stvara ali i unistava. Ono nas postaruje! Doslovno je spalilo organizme u tom vremenu prostoru, osim nas, koji smo bili u spiljama.
I tako smo izasli van, poceli gledati. Pratiti kretanje Sunca i Mjeseca bila nam je svakodnevna rutina. To je bilo nase sve. Nasi spasitelji kojima smo se klanjali i davali zrtve. Dan danas dajemo (Bozic, rodenje Isusa) (Velika Gospa, rodenje Mjeseca)
Da se stvar opet ne ponovi, poceli smo pisati i memorirati. Izmislili smo matematiku koju danas prevodimo kao kulu babilonsku. Jer pojavom matematike doslo je do krade, prijevara, ubojstava i tome slicno jer opet s dobrim dolazi zlo a sa zlim dobro.
I eto nas tako tu.
Od malena sam bio izuzetno introvertan, pretjerano senzitivan i nadasve mastovito dijete.
S vremenom sam dosta otupio, ali vuk dlaku mjenja a cud nikada.
Vecinu svog zivota proveo sam sa zivotinjama napusen u prirodi. Grad, guzve su mi smetali otkada znam za sebe.
I tako s vremenom sam razvio neke percepcije bolje receno perceptivne osobine koje nisam imao kao mali.
Koliko god bilo tesko shvatit na ovim prostorima, moja vjera, ako se to uopce tako moze nazvati, je rastafarijanstvo.
Cijeli zivot sam posvetio toj biljci a ona meni. Jedino napusen mogu biti istinski povezan sa svime unutar sebe i oko sebe.
Da nema trave, vjerojatno bih jos bio zacahuren u ljusturi koja samo donekle slici na covjeka a zapravo je automatizirana radilica bez emocija, svijesti i razuma.
Htio bih pricati o necemu sto sam vidio...
Kada se prepusim, onako pravo, jednostavno se opustim, zazmirim oci. Stajao sjedio ili hodao, u mraku samoga sebe vidim sve. Osjecam sve. I razum i glupost i tugu i srecu. Vjerojatno znate o cemu pricam. Neki to zovu prosvjetljenjem, neki centriranjem, neki psiholoskim stanjem uma.
I tak ja jedne veceri zavaljen u fotelji...
Zazmirim oci. Pokusavam se prisjetiti. Smaka svijeta.
Bio sam nesto citao o tome, i sad si ja vrtim sliku nazad. Posto smo svi jedno, ja nisam ja nego moj otac i moja majka u jednom, ja nisam ja nego moji djedovi i bake u jednoj osobi, ja nisam ja nego svi moji preci prije mene, ja sam krajnji tip, vrh, masan hed ili flufast kak se uzme
Znaci posto sam ja svaki moj predak, ja se mogu vratiti u proslost i gledati njihovim ocima.
Nije bas kao da tipkas daljinskim pa biras programe, dosta je maglovitije od toga.
A i uvijek postoji sansa da sam skroz lud pa sve to zabrijao kako bih se lakse nosio sa zivotnim teskocama
Zivi bili pa vidjeli!
Ispricat cu vam kako sam ja to vidio. Svojim duhom, umom i emocijama. Bas sam putovao mentalnim talasima
Nekada davno davno svijet u kojem zivimo bio je prepun zivota. I danas jest, ali u to doba je bilo mnogo vise vrsta organizama. Ne samo da je bilo vise vrsta ljudi, vanzemaljaca, pasa, macaka nego je bilo i dinosaura, zmajeva, mitskih bica poput vila, patuljaka i tome slicno.
Svijet je bio saren ali daleko od savrsenoga. Bilo je mira, bilo je i rata. Ali se zivjelo u skladu, simbiozi.
Moglo bi se reci da smo tada, mi ljudi, bili napredniji nego danas. Duhovno, tehnoloski. Ali kad pogledam onda i sada, sve je to manje vise isto, samo drugacije boje. Jer covjek ce uvijek biti covjekom, 2 ruke 2 noge... bar mi homo homo sapiensi. Bilo je ljudi i sa krilima, bilo je vrsta ljudi sa zivotinjskim dijelovima tijela. Ima ih i danas. Samo nisu tu blizu.
Jednoga dana u svom tom kosmaru sarenila, dogodilo se nesto nezamislivo.
Netko, tko je zivio vec jako jako dugo, milenijima godina, u svojoj dosadi i znatizelji, otvorio je vode podzemne i vode nebeske.
Ogromna kisa pocela je da pada!! Kao da se nebo otvorilo, ma nije ni kisa padalo, ono je jednostavno rusilo! Kao komad vode da pada konstantno, tako je padalo tada!
Podzemne vode pocele su izvirati poput gejzira. Strasni potresi su nastali, tsunamiji, valovi. Rusilo je sve pred sobom.
Opci potop!!! Vidio sam ga kao danas. Kristalno jasno!
To se nije desilo iste sekunde, vec kroz odredeni vremenski period.
Jasno se moglo ocitati meteorologijom tadasnjom. Predznaci su bili jasni.
Starjesine, koje su tada vodile drustvo, posto politika nije bila kao danas, nije bilo zakona, bili su stariji mudraci koji vise nisu brinuli o sebi nego o drustvu kao znanstvenici, lijecnici, suci a drustvo je brinulo o njima u vidu hrane, smjestaja i drustva (zena posebno).
I tako su oni predvidjeli opci potop te javili stanovnistvu da se povuce na najvise obronke svih planina svijeta.
Odredeni narodi svi koji su pricali zajednicki jezik uspeli su se na planine sa svojim zenama, djecom, obiteljima, svom stokom koju su u tom trenutku mogli povesti, svom hranom koju su mogli prevesti a nisu mogli prevesti mnogo jer im se dosta zurilo a isli su strmo uzbrdo, na najvise obronke planina.
Neki narodi su se zavukli u najdublje spilje ovoga svijeta, u najdublje rudnike koje su imali.
Neki narodi nisu ucinili nista, ostali su na povrsini neki svjesno neki nesvjesno. Mnogi su ostali zbog religijskih razloga. Vjerovali su da im je to sudbina. Valjda tako i jest jer sad su negdje drugdje, sretniji?
Neki narodi, vrste ljudi tocnije, popeli su se svojom tehnologijom na nebo i tamo sagradili gradove. Nije im puno pomoglo kad se nebo otvorilo odozgo.
Vrste organizama koje su prezivjele opci potop su bile one koje su se zavukle u duboke spilje i oni koji su se uspeli na najvise obronke planina (tada preko 20 000m, danas su to planine preko 5000m, ima ih svega par na svijetu i to su kolijevke danasnjih civilizacija).
Nebeski gradovi baceni su na tlo i pregazeni vodom, potgrani i satrgani, nema im vise ni traga ni spomena.
Voda koja je dosla ostala je dosta dugo. Sve je bilo doslovno pod vodom. Svijet je izgledao kao jedno veliko more, kad uronite u njega.
I tako je to trajalo trajalo trajalo. Tisucama godina zivjeli smo pod zemljom, ne izlazeci na zrak. Oni koji su ostali na visokim planinama s vremenom su postali amfibije, vrste koje zive i na kopnu i na moru. A mi, danasnji homo sapiens, smo ostali u spiljama, kao krtice.
Kopali duboko duboko, trazili, istrazivali, gradili.
Ono malo znanja sto smo imali tada, a nismo imali mnogo jer nam znanje nije bilo toliko potrebno jer nam je sva hrana i pice bilo na dohvat ruke, zivjeli smo u raju prepunom organizama, ono malo znanja sto smo imali, poceli smo razvijati.
Trebalo nam je tamo dolje. Razvili smo vatru, metalurgiju, medicinu, agronomiju. Sve pod zemljom, u mraku. Slijepi ko krtice. Imali smo i rep tad. Kao stakori, tocnije smo izgledali. Pogrbljeni, dlakavi i bolesni od vlage.
Mi, homo sapiens, imamo snaznu duhovnu komponentu u sebi. Mozda niste primjetili, ali mi smo organizam koji je prezivio opci potop. Toliko smo snazni. Ne samo fizicki, pshicki, vec i duhovno. Mi imamo sposobnost, kada se okupimo, da zajedno skupimo duhovnu energiju i projiciramo je u prostor vrijeme. To se danas radi u hramovima kroz molitve. Ljudi zajedno projiciraju svoje misli osjecaje i duh ka zajednickom cilju te se on na kraju i ostvari. Zato danas imamo mir u svijetu, jer vecina ljudi, vjerovali ili ne, moli za mir u svijetu i sklad medu zivim bicima. Nekada nije bilo tako.
Nismo bili med i mlijeko.
Stovali smo i zlo. Klanjali smo se ratu. Prizeljkivali smo ga. Cijenili.
Way of the warrior, trenutno najveca japanska religija. Taoziam. To je samo jedan ogranak svega toga.
No opci potop... kako smo izasli iz spilja i shvatili da smo goli?
Molili smo molili da nasim bolestima dode kraj, jer smo trpjeli strasne kozne i disne bolesti posto nismo navikli zivjeti duboko u spiljama kilometrima ispod povrsine. Rano smo umirali, bilo je jako depresivno. No nismo odustajali. Mi imamo jedan kvalitet a to je nada. Iako kazu da je nada kurva, nada je specificna za nasu vrstu jer nasa vrsta i kad su sanse 0 naprama 100 mi idemo pravo u zid jer imamo vjeru, imamo nadu da je i 0 posto dovoljno da pobijedimo!
Sjetimo se samo Davida i Golijata, koji je povijesni dogadaj. Maleni David, visok svega metar sedamdeset je u borbi jedan na jedan pobijedio vrstu covjeka visokog 3 metra. Jedan primjerak nadem je u Afganistanu prije desetak godina no to je druga prica.
Nadali smo se da ce biti bolje. Kad su nam djeca plakala, kad su nam zene krvarile, kad su starci umirali u mukama, mi smo izmislili mastu.
Masta je greska u razmisljanju. Kao bug u programskom kodu. On nije stvaran. Nema veze s stvarnoscu. Ali u tih 0 posto zivota, 0 posto zivotnih uvjeta, stanju opce depresije, mi smo izmislili mastu!
Poceli smo mastati, izmisljati, lagati.
Jer u dobru dolazi zlo a u zlu dobro, tako kada se otvorila masta stvorilo se i dvolicnost, licemjerstvo itd itd.
I u tom silnome mraku, mi smo molili za izbavljenje. Bilo je puno drugih organizama "vanzemaljaca" kako ih danas zovemo koji su zivjeli normalno u tim uvijetima ali mi smo patili. I onda smo molitvom prizvali Spasitelja.
Mesiju.
Prizvali smo Sunce.
Sve je bilo voda. I najednom, izasao je mjesec. Stvorio se.
Kroz tu rupu "mjesec" izaslo je mnogo vode van. Povukla se voda. Dosao je zrak, kako ga danas zovemo.
No sve je bilo jako hladno. Mokro. Nije bilo pogodno za nas.
Iz rupe iz koje je "dosao" "nastao" Mjesec, izasao je Sunce, tj Isus kako ga danas zovemo.
Ogromna kolicina ljubavi, topline, sjaja. Moci koja stvara i razara.
Sunce se polako pocelo spustati prema nama (mozemo reci u centru, ali to je s nase perspektive, perspektiva odredenog zivog bica je uvijek njegov centar) i kako se spustalo, tako je isparivalo svu tu silnu vodu.
Nastali su oblaci.
Nastale su rijeka, mora i jezera.
Potalo je toplo. Ugodno.
Kako se Sunce okretao oko nas, tako je polako isparavao i grijao sve oko sebe.
S vremenom smo to primjetili i poceli malo po malo izlaziti iz spilja.
No Sunce svojim dolaskom je unistilo sva ostala ziva bica tada. Oni nisu bili naviknuti na te uvijete visoke radijacije.
Sunce je smrtno, ono stvara ali i unistava. Ono nas postaruje! Doslovno je spalilo organizme u tom vremenu prostoru, osim nas, koji smo bili u spiljama.
I tako smo izasli van, poceli gledati. Pratiti kretanje Sunca i Mjeseca bila nam je svakodnevna rutina. To je bilo nase sve. Nasi spasitelji kojima smo se klanjali i davali zrtve. Dan danas dajemo (Bozic, rodenje Isusa) (Velika Gospa, rodenje Mjeseca)
Da se stvar opet ne ponovi, poceli smo pisati i memorirati. Izmislili smo matematiku koju danas prevodimo kao kulu babilonsku. Jer pojavom matematike doslo je do krade, prijevara, ubojstava i tome slicno jer opet s dobrim dolazi zlo a sa zlim dobro.
I eto nas tako tu.
