genjo htio sam jedan tekst povodom ove cijele price mozda je mnogo ipak je ovo relax sajt,ali andrej nikolaidis je fino opisa stanje na nase primorje,mozda si cita ali ako nisi nije zgoreg.brisi slobodno ako je offtopic ili sl.elephantor je moj choek!
Sirotinjska raskoš
Ulazak u crnogorske primorske gradove pretvorio se u traumatično iskustvo. Čovjek krene na more, tražeći čistoću kamenjara, miris makije i plavetnilo mora, a nađe se prestravljen monstruoznim građevinama, koje su lišene ljepote, smisla i građevinske dozvole. Ružno i nelegalno, prvo je što vas dočeka na ulazu u naša turistička mjesta. Ružne su kuće u koje se primaju turisti, ružne su gužve, napokon i sama masa turista koja se ulicama primorskih gradova kreće kao kolona mrava; besmislen je koncept masovnog turizma koji u Ulcinju i Budvi proživljava svoju terminalnu fazu, neku vrstu dekadentnog sirotinjskog baroka; nelegalno su podignute kuće, u kojima nelegalno, bez prijave i plaćene boravišne takse, borave turisti.
Ovo što imamo u Crnoj Gori, estetika je sirotinje. I navodna raskoš koja niče, raskoš je sirotinje. Sve su to nataložene generacije neimaštine, svemu je tome glad u temelju. Glad koja se pamti, koja se pretvorila u glad da se zgrabi, šklapi, zakuči još, dok se može. A to što se zgrabi, da se gurne u se, na se i poda se.
Svi se crnogorski primorski gradovi polako ali sigurno stapaju u jedan. Predjeli makije i pusti krajolici nestaju pod gusjenicama bagera. Najljepši djelovi našeg primorja su oni gdje graditelji još nisu oposlili svoje. Ono što je ostalo van domašaja njihovih investicionih planova, jedina je ljepota koja je na Crnogorskom primorju preostala.
Crnogorske kućerine mogu fascinirati jedino one koji su odrasli u stepi. Ako ste se podigli u Sibiru, gdje vam je najbliža zgrada bila na dva dana vožnje vozom, bićete fascinirani svakom građevinom, pa i ovim crnogorskim. Ali da li neko zaista misli da crnogorska novogradnja može fascinirati zapadnog gosta, koji stiže iz deset vjekova starih gradova? Ako je Crna Gora imala šta da ponudi čovjeku sa zapada, bio je to prostor. Ovdašnji prostor bespovratno je uništen, jer je popunjen arhitektonski, estetski i istorijski bezvrijednim građevinama. Gdje će nadalje graditi u našim primorskim mjestima? Uskoro će se, kao u brazilskim favelama, umjesto placeva prodavati ploče već gotovih kuća, da novi vlasnik zida nad glavom staroga.
Ovdje su sitnosopstvenički interesi i sirotinjska filozofija trijumfovali nad elementarnom logikom. Koja glasi – dok imate prostor, imate šansu. Sada na primorju ne da više nema šanse za razvoj, nego nema ni vazduha: ljeti se bukvalno ne može disati. Ono što se podiglo, nije šansa, nego teret. U jednom trenutku doći ćemo, božemioprosti, do zaključka: najbolje čemu se može nadati crnogorski turizam jeste novi zemljotres.
Putnik prilazi Budvi, kroz još očuvanu ljepotu Paštrovića. Stvari stoje dobro i na prilazu Ulcinju - sa svoje desne strane putnik vidi čisto more i zelenu obalu prekrivenu jedinstveno lijepom mediteranskom vegetacijom. Ekstravagantne kuće zavode posmatrača – najupečatljivija od njih svakako je vila na samoj obali, čiji je vlasnik, kažu mještani, Roman Abramovič, simpatični Rus i vlasnik nesimpatičnog ali uglavnom efikasnog F.C. Chelsea.
Paštrovići su budvanska, Kruče su ulcinjska Toskana: sa obje strane puta pitomi krajolik koji je ljudski rad oplemenio, za razliku od ostatka Ulcinja i Budve koji su žrtva tragične činjenice da su ljudska bića obdarena rukama i, kako nesreća nikada ne dolazi sama, još i potrebom da te ruke uposle. Lijene ruke su đavolova igračka, kaže jedna protestantska poslovica. Kada vidite što su vrijedne ruke napravile od Ulcinja i Budve, tih pobačaja koncepta neimarstva, nužno se zapitate nad mudrošću te umotvorine.
Da: na prilazima našim turističkim centrima krajolik je lijep. Što će samo pojačati traumu ulaska u grad. Ljepota nas, uostalom, uvijek razoruža i opije - čovjek obuzet ljepotom biće prva žrtva gadosti koja se iza te ljepote valja, prva žrtva ultimativnog pasjaluka koji, u svojoj sklonosti da očigledne stvari skrijemo gustom šumom jezika, zovemo život.
Naličje neobuzdane gradnje najuočljivije je na modernim tržnicama robova.
U Ulcinj se ulazi kroz špalir fizičkih radnika koji stoje sa obje strane bulevara, stoje i čekaju da ih neko pokupi i odvede na neko gradilište gdje će zaraditi svoju bijednu dnevnicu. Prizor je nesvakidašnji: gomila ubogih, odrpanih muškaraca stoji kraj puta. Svako malo zaustavi se automobil, debela ruka iz vozila mahne, radnici joj prilaze i, poslije nekoliko razmijenjenih riječi, odlaze na gradilište. Ljudi su roba – uvijek i svugdje, samo se to na Pigalu i u Crnoj Gori vidi jasnije nego na drugim mjestima.
To bijelo roblje u plavim kombinezonima okosnica je crnogorskog zimskog turizma. Oni su jedini gosti zimi. Potom će doći ljeto, kada se, našem turizmu hvala, kao gosti u vlastitim gradovima i kućama osjećamo – mi sami.
