Život kao prijelaz

  • Vutra Radio is back. Možete ga slušati preko web plejera. Slušamo se!
Hesi Canna iGrow Mills Nutrients

JaSamZa

Aktivan Član
29.12.2006
202
3
0
35
psihonaut.org
#1
Kao dijete ne znamo ni hodati, kao pubertetlije ne znamo ni misliti, kao adolescenti ne znamo ni smisao. Smisao je ono što nas najviše muči od svega. Koja je svrha postojanja, života. Zašto imamo osjećaj da smo osuđeni na to da živimo ograničenim životom u ograničenom smislu, i ograničenim pravilima. Čemu granice?

Granice su da nas nauče pravilima, a pravila su tu da se ne zagubimo. Da ne zalutamo. Teško se ne otet dojmu da je i sam život neka vrsta prijelaza u nešto više. Po mogućnosti lakše i jednostavnije, iako ni to nije previše bitno. S godinama na neke probleme gledamo s lakoćom, tako da možda kada bi imali dovoljno godina i na velike prave i bitne probleme bi gledali s lakoćom.

Većina relgija nudi odgovor u smrti. Ali to ne treba biti tako. Prijelaz u više bi se trebao dogoditi za vrijeme samog života, ako mi to dovoljno želime, i u to dovoljno vjerujemo. No povratak je već pitanje, jer onda se gubi prava smisao prijelaza. Prijelaz je konačan i samo se u konačnom smislu može gledat, i samo se u konačnom smislu može dogodit. Nema više povratka na staro. Nema povratka da bi se drugima objašnjavalo kako doći do prijelaza, ostali sami moraju dovoljno vjerovat da bi im se to dogodilo.

Ako je dokazano gubi se vjera, jer se vjera ne može dokazat. Ona je stvar osobnog uvjerenja pojedinca i nikako ne može bit dokazana jer onda to više nije vjera, već znanost.

O kakvom prijelazu se radi?

Prijelaz mora bit definiran i jasan. Mora imat smisla za osobu koja će doživjeti taj prijelaz, odnosno mora mu bit jasan. Treba znat u što se ulazi, treba znat pravila i granice tog "svijeta" jer je malo vjerovatno da neće imati nikakve granice ni pravila.
 

Kurblaj Kan

Aktivan Član
15.12.2006
1.811
66
73
#2
Ja osobno ne vjerujem da je život prijelaz u nešto više niti da postoji išta više bilo poslije smrti ili za vrijeme života.
Možemo mi steći razne spoznaje i prosvijetljenja i mnogo mi možemo postići ali to na kraju krajeva ne znači ništa jer ćemo umrijeti ko i svako drugo biće a poslje smrti biti zaboravljeni u skoro vrijeme što i nije osobito bitno pošto smo mrtvi.
Možda malo crno ali ja nevjerujem jednostavno u nikaki osobiti smisao života nego je život jednostavno da živiš i mislim da ga treba što bolje iskoristiti - Racionalni hedonizam
Naučiše me pod etikom što je to i mislim da mi je to životna filozofija - proživit što bolje mogu ali ne prepuštati se svim užicima jer neki posle kratkog užitka donose mnogo loših stvari.
Sam nisam te baš razumio o kakvom Točno prijelazu govoriš što tebi predstavlja tu višu razinu taj novi svijet?
 

JaSamZa

Aktivan Član
29.12.2006
202
3
0
35
psihonaut.org
#3
Eh pa vidiš dobro pitanje. Kada o tome razmišljam ne mogu točno definirati što je taj prijelaz. Ne mogu se ni otet dojmu da se on događa jako postepeno, odnosno da čak potpuno neprimjetno prelazimo, a da toga i nismo svjesni. Radi toga se u trenutku možemo naći u situaciji koju već duže vremena očekujemo, a nismo je uopće nikada očekivali, nego smo samo osjećali da ćemo to toga doći u životu.

Ako i poslije života nema ničega, za vrijeme života možda možemo okusit onakav život u kakvom će možda živjeti naši sinovi ili unuci. Ako dovoljno dobro promatramo vidimo da je baš taj život za nas raj, odnosno vječnost, a to je onda povezano s našim životom jer smo tu da im olakšamo i da ih izvedemo na lakši i bolji put. Isto kao što su to radili naši stariji.

Tako kada gledam vidim jednu koheziju, jednu homogenost života, koja se inače teško da naslutit. Ako recimo za života ne budemo u stanju ostvariti ono što smo najviše željeli, jer nas je možda "sudbina" spriječila, tim prijelazom ostavljamo nadu da ćemo zakoračiti negdje gdje je sudbina milostivija, a život još više osjetljiviji.

Nije to svijet patuljaka i vilenjaka, iako mogao bih biti. Samo kada bi se ljudi prepustili i zaboravili na predrasude i mržnju...
 
07.03.2007
23
1
0
35
#4
heh, ustvari se nimalo neslazem s prethodna dva misljenja :icon_lol:

Problem s tako objasnjenim racionalnim hedonizmom mi je sto ne vidim odakle se u njega odjednom uvlaci ideja da zivot treba 'sto bolje iskoristiti' - jer po dotad recenom, ne postoji nikakav znacaj u tome sto god odlucio s istim raditi. Konacno, ne vidim zasto bi me osobito bilo briga za svoje blagostanje i ugodu pa da se trudim prozivjeti sto bolje mogu ili da nadjem dugotrajne il kratkotrajne uzitke, svejedno.

I stovise ovo mi se uopce ne cini pesimisticnom pomisli. Dapace, to je prosto odbijanje da se cinjenici zivota namece potreba da se opravdava. Ja svoje postojanje ne mogu, i stovise uopce ne zelim opravdavati. Niti opravdavati kao put ili potencijal nekakvog 'viseg' ili 'smisla'. Niti opravdavati bilo kakvom racionalnom kriteriju. Akcije mi stoga nisu vodjene calculusom ugode, gdje vazem proslu i sadasnju ugodu, zbrojim oduzmem i vidim sto mi je ciniti. Vec su spontana posljedica mojeg postojanja. Niti mi se cini osobito bitnim da izbjegavam neugodu, niti da trazim ugodu (a naravno niti mi se cini osobito bitnim pokusavati suprotno) iako sasvim sigurno na taj nacin spontano reagiram, u mjeri u kojoj mi je to prirodno. 'Nesto vise' ostvareno sad il nakon smrti trenutno me ne interesira. Zasad prosto jesam i to je sve sto vidim da trebam biti (tj ne dozivljavam bas ono 'trebam'). Sto ne implicira neku zamrznutu staticnost jer sto postoji tako nepromjenjivo, niti potpunu nepromisljenost jer jednostavno nisam takav...

Jedan poetski izrazaj slicne perspektive:

To je najvisi domet
sto nam ga Nebo katkad podari:
ne obozavanja ni pobjede
nego, jednostavno, biti prihvacen
kao dio nekakve neporecive zbilje,
poput kamenja i stabala.
JL Borges, Prisnost
 

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.980
247
0
33
#5
Ako dobro razmislite, "smisao" je zapravo materijalistička ideja, niska, jako niska. Zapravo, da i postoji bilo kakav smisao mog života, u smislu da mi neki "bog" naredi da moram to i to napraviti i proživiti, i taj i taj zakon poštivati, ja bi se ubio. Znači da postoje uvjeti koje moram ispuniti tokom svog života, zbog kojih živim, znači da nemam slobodnu volju da činim sa svojim životom što želim, "rekao" bih "bogu" ubi me, oduzmi mi život koji si mi dao.
Ali vjerujem da postoji onaj "viši" smisao, ne-materijalistički, a to je da je naš smisao života upravo taj što svatko od nas radi svakim trenutkom svojeg života u ovoj realnosti koju percipiramo, koje smo svjesni, = kreiranje stvarnosti, mi smo kreatori naše svijesti. I što god da uradimo tokom našeg života, to će biti kreacija. I brijem da smo tu da naučimo što bolje kreirati našu realnost i razvijati i proširivati našu svijest, i onda će uslijediti next nivo, nakon ovog zemeljskog života, brijem da samo moramo steći iskustvo, a ono je neizbježno, bilo što da radimo tokom života... i tada, bit ćemo spremni, svatko od nas, nakon ovog života da kreiramo u sljedećem nivou kakav god on bio...

Ineresirao sam se i pročitao dosta literature o iskazima ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, iliti bili mrtvi pa natrag oživljeni. To je nevjerojatno, PREVELIK broj tih ljudi govori totalno identične stvari koje su im se desile za to vrijeme, svi oni govore da su bili negdje, da poslije smrti nešto postoji, kažu da vrijeme i prostor nisu postajali, da su bili u isto vrijeme na svim mjestima i na istom mjestu u svim vremenima, govore da su u tom trenutku imali pristup svom znanju, govore da su tamo bili drugi ljudi koji su umrli, ali i druga bića, i još puno pojedinosti koje su nevjerjatne.

Ako još uvijek nekužite o čemu govorim, pogledajte film iz mog potpisa :)
 

PSG fan

Aktivan Član
03.01.2007
107
2
0
30
#6
Živi dok živiš i to je to. Ne verujem da postoje prelazi, životi posle smrti, picke materine... Ugasiš se ko biljka i kraj. Nema više.
 

Kurblaj Kan

Aktivan Član
15.12.2006
1.811
66
73
#7
Što se tiče tih iskustava smrti i slično smatram je to isto nekakva reakcija u mozgu ili slično i da će se sve to jednoga dana objasniti znanošću.
Možda jednostavno neposredno prije smrti se u mozgu dogodi nešto i onda mi proživimo to iskustvo pa ako nas ožive onda se toga sjećamo.
 

Kurblaj Kan

Aktivan Član
15.12.2006
1.811
66
73
#8
aryah je napisao(la):
heh, ustvari se nimalo neslazem s prethodna dva misljenja :icon_lol:

Problem s tako objasnjenim racionalnim hedonizmom mi je sto ne vidim odakle se u njega odjednom uvlaci ideja da zivot treba 'sto bolje iskoristiti' - jer po dotad recenom, ne postoji nikakav znacaj u tome sto god odlucio s istim raditi. Konacno, ne vidim zasto bi me osobito bilo briga za svoje blagostanje i ugodu pa da se trudim prozivjeti sto bolje mogu ili da nadjem dugotrajne il kratkotrajne uzitke, svejedno.
Pa iz razmišljanja da život nema nikakvo više značenje ni vrijednost smatram da bi ga trebao što bolje iskoristiti jer ipak imam samo jedan a poslje njega nema više ništa.
Neznam kako te nije briga za svoje blagostanje i svoju ugodu pa zar ne želiš život provesti u što većoj ugodi i maksimalno proživit i iskoristit što god možeš.
 

UserName

Aktivan Član
28.10.2006
106
1
0
33
#9
Šaman Šandor je napisao(la):
Neznam kako te nije briga za svoje blagostanje i svoju ugodu pa zar ne želiš život provesti u što većoj ugodi i maksimalno proživit i iskoristit što god možeš.
S tim razmisljanjem se definitivno slazem. Razumna smo bica, prema tome, i postupci su nam razumni. Tjeraju nas da olaksamo sami sebi ovaj zivot. Da li cemo naci nacin da osjecamo srecu zato sto smo ovdje ili ne, ovisi samo o nama. U svakom slucaju postoji neka unutarnja sila u svakome od nas koja nas tjera dalje i trazi vise. Trebamo ju samo dobro upoznati.

O zivotu kao prijelazu mozemo samo naklapati dok jednog dana ne saznamo. Cemu zurba? S razlogom nam neka znanja nisu dostupna.

What the bleep je zanimljiv dokumentarac; zaprepastio me "podatak" da Indijanci nisu mogli vidjeti Kolumbove brodove kako se priblizavaju obali jer ih nikada prije nisu vidjeli, dakle svijest im je zabranila da vide nepoznato iako se to nalazilo u njihovom vidnom podrucju.
Znaci, prema tome, istina o zivotu nam je mozda pred nosom, samo je ne mozemo vidjeti i spoznati.
 
07.03.2007
23
1
0
35
#10
Šaman Šandor je napisao(la):
Što se tiče tih iskustava smrti i slično smatram je to isto nekakva reakcija u mozgu ili slično i da će se sve to jednoga dana objasniti znanošću.
Možda jednostavno neposredno prije smrti se u mozgu dogodi nešto i onda mi proživimo to iskustvo pa ako nas ožive onda se toga sjećamo.
izvjesno je da se tada luci DMT u vecim kolicinama :icon_lol:

Pa iz razmišljanja da život nema nikakvo više značenje ni vrijednost smatram da bi ga trebao što bolje iskoristiti jer ipak imam samo jedan a poslje njega nema više ništa.
Neznam kako te nije briga za svoje blagostanje i svoju ugodu pa zar ne želiš život provesti u što većoj ugodi i maksimalno proživit i iskoristit što god možeš.
evo da probam jednu impromptu analizu, maybe you find it interesting:

Hocu reci samo kako se ovo 'trebao sto bolje iskoristiti' uvlaci u tu misao i pomalo je nekongruentan s njom. Naravno, mozes jednostavno to ustvrditi kao dodatan odvojen cilj. Ali jeli bilo bi kompatibilnije s mislju koja polazi od beznacajnosti zivota ili smrti ustvrditi da ce biti jednako beznacajno kako taj zivot iskoristis ili kakvu ugodu u njemu nadjes. Jer pretpostavivsi da cak i maksimiziras racionalno postignutu ugodu u tom zivotu, ona logika koju si prethodno primjenio na spoznaje i prosvjetljenja se komotno moze primjeniti i na nju, konacno i taj zivot nestat ce u smrti, i ubrzo biti zaboravljen, a posto si mrtav, i kakve veze ima jel zaboravljen. Slicno i sa dobro iskoristenom zivotu - jer on se u principu nece nicim razlikovati u krajnjoj konsekvenci od lose iskoristenog zivota, oba ce nestati u Abyssu smrti i zaborava bez traga. Ustvari nema jedne stvari koju bi mogao ciniti dok si ziv koja bi imala ikakve veze, u toj perspektivi.

To sto je samo jedan nije dovoljan razlog da ga zelim sto bolje iskoristiti, naime takav zakljucak pretpostavlja da ima nekakvu vrijednost. Jer ne bih se osjecao osobito motiviran da sto bolje iskoristim npr atomsku bombu samo zato sto bi, hipotetski, imao samo jednu.. Hume argumentira kako je nemoguce dosljedno provesti zakljucak od 'jest' do 'treba biti', il tako nesto - sto znaci kako iz same cinjenice da si ziv uopce ne moze slijediti nikakav moralni imperativ, pa ni taj da trebas maksimalno iskoristiti zivot, vec taj skok mora u sebi sadrzavati skriveno i vrijednosni sud ('a to je dobro/pozeljno', 'a to nije dobro/pozeljno).

Kad kazem da me nije osobito briga za svoje blagostanje, hocu reci samo to da iz cinjenice prisutstva ugode ili neugode ne slijedi nuzno da je jedna od njih pozeljna a druga nepozeljna. Iz cinjenice da zelim ugodu a ne zelim neugodu ne slijedi da je ugoda pozeljna a neugoda nepozeljna. Jer da bi to rekao moram uvesti i vrijednosni sud 'a ono sto zelim je pozeljno' / 'a ono sto ne zelim nije pozeljno'. Ne vidim osnove za takav vrijednosni sud. Dapace, ovako nepotrebno generalnim vrijednosnim sudovima mogu prigovoriti da su ili vrlo neizvjesni, ili alternativno, tek tautologije, ovisno o tome sto shvacam pod konceptom 'pozeljno'. Ako kazem iz nekakve objektivno idealisticke perspektive da je pozeljno ono sto je u skladu s opcim konceptom Dobra, tada uopce nije jasno da su moje zelje nuzno i uvjek s njim kompatibilne. No nije mi blizak takav pogled pa cu ga u daljnoj diskusiji zanemariti.
Ako s druge strane jednostavno poistovjetim iz nekakve subjektivne perspektive zelju i pozeljnost, tada sam istina stvarno tocno zakljucio da je ugoda vrijedan cilj, ali to sam napravio tek manipulirajuci definicijama, time sam prosto iz razmatranja eliminirao onaj fascinantan fenomen prostornosti i slobode izmedju impulsa da nesto ucinim i same akcije (i stovise, odluke na akciju izmedju ta dva trenutka, odjeljena od svakog od njih istom takvom prostornoscu). Stovise, inicijalni problem, razmatranja razlike izmedju cinjenicnog stanja i svrhovitosti , izmedju onoga sto jest i onoga sto treba biti, ukinut je jednostavno ustvrdjujuci da jedan od fenomena koji jest (moje zelje) treba biti arbiter te svrhovitosti, to jest da u svjetlu njega treba procjenjivati sve ostale fenomene. Gotovo da bih mogao reci kako sam onda isto tako mogao uzeti bilo koji drugi fenomen, npr zelje nekog drugog bica, ili jos apsurdnije, 'zelju' vatre ili virusa. Jer kad malo analiziras ono 'zelim' u principu se pokazuje takvom metaforom za neku napreducuju aktivnost, dakle proces, koja jest; kojoj se onda pripisuje 'tezenje ka necem', intencionalnost. Mogu u svjetlu toga isto tako misliti o vlastitoj intencionalnosti; kao necemu srodno vatri, necemu sto 'tezi' u istom onom smislu u kojem vatra 'tezi' da se siri po sumi. Jos vise zabrinjavajuce jest sto takvim tautoloskim rjesenjem ustvari ne govorimo ama bas nista, prosto da 'zelis ono sto god je vec slucaj da zelis',

Drugi problem koji imam sa time jest nejasnost samog koncepta ugode; iako ima dosta konzistentnih opcija ovdje, u konfuziju dovodi upravo to sto ih je toliko. U trivijalnijem smislu, da li mazohist osjeca ugodu prilikom iskustva boli, ili mozemo reci radije da preferira neugodna iskustva? Ovo se opet cini prosto semantickom konfuzijom - jer dok je bol neuroloska cinjenica, slobodni smo odabrati da li cemo ugodu (il sam trebao govoriti - uzitak - ne znam koji je koji?) identificirati sa suprontom neuroloskom cinjenicom, ili prema proslom razmatranju kao 'ono sto zeli' - odaberemo li prvu opciju, moramo reci da preferira neugodna iskustva, te da nije slucaj da osjeca ugodu prilikom toga, tvrdnja koja ce ustvari uvelike destabilizirati uopce relevantnost tog pojma, a odaberemo li drugu, znaci da su obije tvrdnje ekvivalentne, obije kazu prosto da zeli bol. To prestaje biti tako trivijalno ako umjesto mazohista promotrimo ambivalentnost tog pojma i izvan ovog fetisistickog konteksta. Jer npr neka vrlo neugodna iskustva mogu biti prosto genijalna, npr bad trip. McKenna takodjer ovo napominje. Ovdje nije rijec o preferiranju specificnog podrazaja, vec onome sto covjek u istom moze nauciti, razotkriti, ili prosto u kojem znatizelja i fascinacija prevladava nad dozivljenom neugodom. Sad smo pred utilitaristickim problemom gdje umjesto kategoricno, moramo o ugodi razmisljati metricki, zbrojiti oduzeti i vidit sto prevladava. Samo mi je takav model vrlo umjetan, ne cini se uopce srodnim dinamici ljudske psihe. Tocno sto je dakle 'ono sto covjek zeli' postaje sve nejasnije definirano, i prosto se cini da se moramo vratiti na onu tautologiju 'zeli ono sto zeli'....

Ne zelim s druge strane ovakvom analizom reci da bi zelju trebalo ukloniti, u nekoj vjezbi asketizma, vec samo kako fenomene ne treba opterecivati takvom metafizickom prtljagom pripisujuci im 'zelje'... Sto ukljucuje i psiholoske fenomene. Ali u tom slucaju, ponovno sam u nedostatku vrijednosnog suda za onu konekciju izmedju ugode i cilja. Analogno razmisljanje analizi zelje kao tek metafore za proces se moze primjeniti i ovdje - taj 'cilj' je tek metaforicki jezik za jedan proces.
Razlika jest u tome sto je taj proces stvar cinjenice, onoga sto jest, a ne stvar metafizike, suda o onom sto bi trebalo biti. Stoga postaje mi sve nejasnije kako tu 'ja' impliciran sa 'zelim' 'briga me' uopce 'radi' - ako te rijeci opisuju procese koji su prosto cinjenicno tu, postojeci. Jer sto onda uopce znaci 'zeljeti ugodu' nego tek empirijsku hipotezu o tome kako ces vjerojatno postupati u nekoj situaciji, te vec prisutnim uzrocima, ukljucujuci i psiholoska stanja, koja bi do toga dovela?

Ako je nejasno kud mi ovo meandriranje cilja, pokusavam razlaganjem dovesti u pitanje samog subjekta, i karakteristike i ulogu koje mu tipicno pripisujemo. Kao i kritiku teorije o sreci kao necemu sto se postize - linearnom progresiom gomilanja ugode

Tjeraju nas da olaksamo sami sebi ovaj zivot. Da li cemo naci nacin da osjecamo srecu zato sto smo ovdje ili ne, ovisi samo o nama. U svakom slucaju postoji neka unutarnja sila u svakome od nas koja nas tjera dalje i trazi vise
pitanje jest, u svjetlu analize egzistencijalne situacije u perspektivi smrti koju je s. sandor dao, zasto bi sreca ili njeno osjecanje imalo nekakav znacaj? A ako vec postoji sila koju opisujes, onda njeno ispunjenje u osjecanju takve srece je ionako prirodno napredujuci proces. Stoga sto tu ovisi o nama - cinilo bi se da ovisi o toj sili i njenoj, well, silini u uzrokovanju da mi napravimo vec sto li vec jest da trebamo napraviti.

zaprepastila me cinjenica da Indijanci nisu mogli vidjeti Kolumbove brodove kako se priblizavaju obali jer ih nikada prije nisu vidjeli, dakle svijest im je zabranila da vide nepoznato iako se to nalazilo u njihovom vidnom podrucju.
da - jedan u nizu tamo iznesenih 'podataka' koje uzimam s dobrom dozom rezerve..
 

Kurblaj Kan

Aktivan Član
15.12.2006
1.811
66
73
#11
U biti ja sam sebi na neki način postavio paradoks.
Jer sam reko kako smatram da život nema nekakvu višu vrijednost ili značenje a rekao sam i kako život imamo samo jedan pa ga zato želimo što bolje iskoristiti čime sam u biti tom istom životu dao značenje.
No život ima za nas značenje jer mi postojimo i nemožemo zamisliti da nepostojimo i iako se možda ne bojimo smrti ako dođemo nadomak nje strahovito ćemo se bojati jer prirodno je da svaki čovjek želi živjeti ali to ne znači da taj život ima to neko više značenje.
Da kažem sasvim jednostavno život po mome mišljenju nema nikakav taj viši smisao o kojem se često govori niti taj nekakav viši smisao postoji.
Smisao svog života mi sebi određujemo sami.

Ugoda je vrlo širok pojam jer ugoda nemora uvijek biti u pravom smislu te riječi jer nekad želimo nešto loše proživiti jer smatramo da ćemo tako više napredovati i biti sposobni za neke stvari za koje prije nismo bili.

O temi smisla ili besmisla života te o njegovoj vrijednosti i ili bezvrjednosti se može vječno raspravljati a u ovome sam se sad već pomalo zagubio.
 

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.980
247
0
33
#12
Šta je ugoda, ili neugoda? Samo neki tamo hormoni u našem mozgu, neki serotin i dopamin. Meni nije cilj u životu da proizvedem što više serotonina i dopamina... Ili jest? to je prejadno, meni...
 
07.03.2007
23
1
0
35
#13
Šaman Šandor je napisao(la):
No život ima za nas značenje jer mi postojimo i nemožemo zamisliti da nepostojimo i iako se možda ne bojimo smrti ako dođemo nadomak nje strahovito ćemo se bojati jer prirodno je da svaki čovjek želi živjeti ali to ne znači da taj život ima to neko više značenje.
Da kažem sasvim jednostavno život po mome mišljenju nema nikakav taj viši smisao o kojem se često govori niti taj nekakav viši smisao postoji.
Smisao svog života mi sebi određujemo sami.
da, puno lakse mi se s ovim sloziti.

Tocno, nadomak smrti likely cemo zeljeti zivot. I to nece imati mnogo veze s tim koliko smatras da si ga iskoristio, vec prvenstveno sa prirodnim, bioloskim strahom zivih bica od smrti. I u toliko nam znaci.

Meni nije cilj u životu da proizvedem što više serotonina i dopamina... Ili jest? to je prejadno, meni...
hehe, jasno, pogotovo sto je neko kemijsko postrojenje toliko efikasnije u proizvodnji serotonina i dopamina :) Ne, mislim da su ljudi tipicno mnogo slobodniji u svojim akcijama, i dakle u proizvodnji sebe (i dakle vlastitog smisla) nego da su samo zarobljeni maksimizacijom koncentracija neurotransmitera u spuzvolikoj izraslini :) cak i ako takvom produkcijom sebe usput i u nekoj mjeri traze tu maksimalizaciju :icon_lol:
 

UserName

Aktivan Član
28.10.2006
106
1
0
33
#14
Htjela bi samo reci da ne smatram da se ovdje radi samo o 'gomilanju ugode' zbog narcistickih potreba koje 'trebamo' zadovoljiti, vec prosto o zauzimanju pozitivnog stava
prema negativnim uvjetima (ogranicenjim i uskratima) koje nam okolina namece.

U protivnom se mozemo dovesti do egzistencijalnog vakuuma, osjecaja besmisla, stanja dosade i apatije, a takvo stanje duha neizbjezno vodi ka izlazu (suicid).

Zivot uvijek mora imati zastitne rituale kako bi bio moguc, kako bi prikrio vlastitu nemogucnost. Te rituale neki autori nazivaju ideologijama. Ali vazno je to da ideologija nikada nije nesto fiktivno, ona je zivot..
 

JaSamZa

Aktivan Član
29.12.2006
202
3
0
35
psihonaut.org
#15
aryah je napisao(la):
neugodna iskustva mogu biti prosto genijalna, npr bad trip...
Ovdje nije rijec o preferiranju specificnog podrazaja, vec onome sto covjek u istom moze nauciti, razotkriti, ili prosto u kojem znatizelja i fascinacija prevladava nad dozivljenom neugodom.
Istina, bad trip zna bit dosta produhovljivo iskustvo, koje može čak u istom trenutku bit i fascinacija. Al da se jedno sporazumimo, postoji bad trip koji je samo BAD TRIP koji nema ništa fascinantno u sebi.

š.š. je napisao(la):
Da kažem sasvim jednostavno život po mome mišljenju nema nikakav taj viši smisao o kojem se često govori niti taj nekakav viši smisao postoji.
Ovisi na kakav viši smisao misliš. Ako misliš na raj u kojem su samo teen djevice, lova raste na stablu, i svira samo ludilo mjuza onda takav viši smisao vjerovatno nećeš nikada doživit. No s vremenom, i odrastanjem, neke stvari o životu postaju očitije i očitije, odnosno možda sam možeš preuzeti kontrolu nad bitnim aspektima života u koje nisi VJEROVAO da možeš preuzet kontrolu.

To prvo znači preuzimanje kontrole nad samim sobom, što je dug i mukotrpan proces, i ponekada traje cijeli život :eek:hno: , i uvjeren sam da neki ljudi i umru, a da nisu preuzeli kontrolu nad samim sobom. Nakon tog koraka, drugi korak bi bio preispitivanje vlastitih uvjerenja i ustvrđivanje činjenica o životu. To je najčešće lagan posao jer smo u večini slučajeva na neki način vezani za te stvari u životu (posao, ljubav, hoby). Treće je potpuni ulazak u svijet te razonode i izgradnja vlastitog malog raja u tome što radiš. Znači poznavanje svakog detalja vlastitog posla, te nadasve užitak u njemu.

Četvrta stvar je ona najkompliciranija. To je preuzimanje kontrole nad vlastitim vremenom. Je li to moguće uopće, ili je to samo iluzija koju sam sam sebi stvorio pitanje je. No zašto ne živit u toj iluziji, što ima veze što je to iluzija ako je možeš kontrolirati. Zamislite to kao halucinaciju koja traje, i koju potpuno, apsolutno potpuno razumijete. Ona je vama tu, iako je možda mnogi drugi ne vide, i vi u njoj uživate. Naravno bitno je ne ispast lud i svima govorit o tome što oni ne vide, no to je jedna druga priča :pat:
 
07.03.2007
23
1
0
35
#16
Al da se jedno sporazumimo, postoji bad trip koji je samo BAD TRIP koji nema ništa fascinantno u sebi.
moze bit, samo uz dosta bad tripova koje sam imao, ne mogu se sad prisjetit jednog koji bi spadao u tu kategoriju, u kojem nisam nista naucio, ili nista znacajno suocito. Mozda, recimo da je trip o mucnini koju pocnes osjecati il tako nesto...

U protivnom se mozemo dovesti do egzistencijalnog vakuuma, osjecaja besmisla, stanja dosade i apatije, a takvo stanje duha neizbjezno vodi ka izlazu (suicid).
sto je zasto Camus i smatra suicid jedinim filozofskim pitanjem.
Al ne slazem se sa recenim, mislim da je suicid ma koliko bio blesav daleko smisleniji postupak nego izbjegavanje suocavanja sa egzistencijalnim cinjenicama. Barem pokusava na njih odgovoriti, ma kako nevjesto, umjesto da posve zatvara oci.
Mislim da je suicid daleko pre demonizirana opcija, uopce ne vidim zasto on nebi bio iz perspektive trece osobe validni i prihvatljiv odgovor na postojanje koliko i bilo koji drugi osobni izbor, pa da eto uzmemo bilo sto sto bi mozda eventualno moglo dovesti do njega kao nesto sto treba obilaziti u sirokom luku - dok je zivot s druge strane assertan kao podrazumjevajuce sigurno nesto pozeljno no matter what. Jer ovako prezentiranoj misli namece se pitanje, koja bi bila motivacija da uopce zelimo zauzimati pozitivni stav prema negativne uvjete, te odabrati vrsiti takve zastitne rituale zivota, ako nam je inace prirodna inklinacija da u egzistencijalnom vakumu postajemo suicidalni?

Dapace tada, jednom kad nismo distracted i jednostavno obratimo pozornost, mozda i kad destruiramo pet-teorije smisla u nasim glavama, u nedostatku ikakve koncepcije da to moze znaciti ista drugo, puno mi se vjerojatnijim cini da ce suicid nam biti jedna od opcija - cak i ako zelimo to gledati iz perspektive sprjecavanja suicida, perspektivi kojoj ranije prigovaram.

Jer ta tocka zurenja u Bezdan je prepuna potencijala. Za primjer, stari indijski i jugoistocno azijski obicaj tamosnjih monkova bio je da odu na charnal grounds, sto je mjesto gdje su se nepokopani bacali ljudski lesevi da se raspadaju i budu pojedeni od divljih zvijeri, sjednu pored jednog pristojno raspadnutog lesa u lotus polozaj i meditiraju o tome kako ce i oni jednom biti to.

Stanovita gljiva mi je jednom pokazala, nakon sto sam posve nestao, kako je suicid nema nikakvog smisla, da je posve neadekvatan odgovor na egzistencijalni angst - ne znam, u pitanju je vise bio direktni insight u apsurdnost toga nego line of thought, pa da pokusam objasniti - ko da otkinem nogu zato sto imam pokvareni zub. kako uzrok istog nema nista s cinjenicom postojanja, pa stoga ni odlukom o prestanku istog, vec u specificnom i suptilnom stavu koji prema zivotu zauzmemo, djelom vezano uz zahtjeve koje istom postavljamo, kao da nam Postojanje nesto duguje, te u cvrstom drzanju srece, makar buduce, makar nakon smrti; osobnog znacaja, utopijskog potencijala naseg zivota, i jednostavno nepodnosenje dubokih egzistencijalnih implikacija smrtnosti i Nistavila koje izjednacuje sve. (samo zato sto su svi prije mene umrli ne implicira nuzno da i ja moram umrijeti, procitao sam jednom u mislim Futuri :) ) Konacno, u tripu ego death je prilicno univerzalno and sought-for iskustvo given enough of the substance being used, a vizije (doslovne) smrti ju tipicno simboliziraju, kada ne zelimo pogledati u taj Abyss usprkos dozi. Slicno je i s nasom smrtnoscu in general - njena prisutnost i prihvacanje u svemu sto cinimo je transformativna i oslobadjajuca navika, u mjeri u kojoj je mozemo kultivirati...


He who bind to himself a joy
Does the winged life destroy;
But he who kisses the joy as it flies
Lives in Eternity's sunrise

Blake, Eternity


The absurd man will not commit suicide; he wants to live, without relinquishing any of his certainty, without a future, without hope, without illusions ... and without resignation either. He stares at death with passionate attention and this fascination liberates him. He experiences the 'divine irresponsibility' of the condemned man".
Camus, the stranger
 

UserName

Aktivan Član
28.10.2006
106
1
0
33
#17
aryah je napisao(la):
Jer ovako prezentiranoj misli namece se pitanje, koja bi bila motivacija da uopce zelimo zauzimati pozitivni stav prema negativne uvjete, te odabrati vrsiti takve zastitne rituale zivota, ako nam je inace prirodna inklinacija da u egzistencijalnom vakumu postajemo suicidalni?

Pitanje je zasto se pozitivan stav zauzima?
Radi se o kontrolnim i obrambenim mehanizmima koji su usadeni u nas da nam sacuvaju duh i tijelo. To nije nista drugo, nego ljudska priroda, nesto urodeno, instinktivno..
Ego koji nas tjera da sebe cijenimo iznad svega i Strah od boli i nepoznatog?
Naravno, ti mehanizmi itekako mogu zakazati.
Htjeti biti spasen, a ne vidjeti spas u zivotu nije nista cudno za ljudsku vrstu. Suicid je normalna pojava, ali ne zasluzuje odobravanje jer se protivi zakonima ljudske prirode.
 
07.03.2007
23
1
0
35
#18
UserName je napisao(la):
Suicid je normalna pojava, ali ne zasluzuje odobravanje jer se protivi zakonima ljudske prirode.
ne znam, nemam takav uvid u prirodu covjeka pa da mogu proglasiti bilo sto sto ljudi rade protivno ljudskoj prirodi. kako bi uopce bilo moguce da covjek radi nesto sto se protivi njegovoj prirodi? I konacno, da nesto i nije prirodno, time opet nije automatski nesto sto treba izbjegavati, za to nam treba i nekakav vrijednosni sud 'a ono sto se protivi prirodi (il 'zakonima ljudske prirode') treba izbjegavati'
 

dziba

Aktivan Član
22.01.2007
206
10
0
#19
razmisljanje, odnosno svest, je paradoks zivota! svi mi zivimo onako kako zelimo, i desavaju nam se stvari koje iniciramo iz svog tela, odnosno bica, a svest to potvrdjuje ili negira, dovodi u pitanje itd. Zapravo zelim istaci to da je svest mali deo nas koji paralelno egzistira kao deo naseg bica. Tako da prelaz u svesti i nije moguc jer svest ce uvek biti svest ali zato je moguce nauciti svest da "gleda" kroz telo i to je velika enigma jer tada svest negira samu sebe. ipak to je moguce. Zato se istice to da treba ugasiti svoj ego, ucutati unutrasnji monolog, ili kojom vec metodom dovesti svoju svest u ravan sa svojim bicem, i "prisustvovati" svom zivotu!
Sve ovo je moje individualno vidjenje.
 

UserName

Aktivan Član
28.10.2006
106
1
0
33
#20
Postoje postojani i nepromjenjivi 'propisi' koji se ticu nepromjenjive ljudske prirode i ticu se svih ljudi u svim vremenima.
To su zajednicke osobine koje nas odreduju kao takve tisucama godina.

Zasto bi bilo nemoguce da covjek radi protiv nje. Neki smatraju da je potrebno, ako zive u modernoj epohi, prekriziti svoju ljudsku prirodu. Iz rezultata takvih razmisljanja i radnji je vidljivo dali nesto treba izbjegavati ili ne.
To nije vrijednosni sud?

U neku ruku se slazem s tobom.
Nisam sigurna da li ce covjek, bude li isao putem na koji mu ukazuje njegova primordijalna priroda ostvariti ono sto se podrazumijeva pod srecom..