Što se tiče svijesti i svjesnosti moram priznati da sam tu " tanak ". No znam da svijet koji poznajemo postoji samo u našoj svijesti dok ga u stvarnosti nema, kao što nema ni kolor slike na našem TV ekranu, ili obiteljskoj fotografiji. Te slike postoje samo u našem mozgu. Zato mi se čini da između svijesti i stvarnosti nema razlike jer je stvarnost zapravo samo ono što je naša svijest. Tu bi se morali upustii u holografski fenomen i holografsku svijest, a to je van okvira teme.
Što se tiče subjektivističkih nazora i filozofija dijelimo isto gledište. Subjektivna mišljenja, bilo čija, uključujući i moja, uopće me ne zanimaju, jer to smatram subjektivnim svijetom svakog čovjeka. Težim univerzalnom znanju, univerzalnoj Istini i univerzalnoj znanosti i filozofiji.Gledišta sam, kao što sam već ovdje ili negdje već rekao, prave spoznaje i prave Istine su one koje nastaju sinkronizirano, t.j. kada ti i ja neovisno jedan od drugoga dođemo do istog zapažanja, do iste poznaje. Što je više takvih sinkroniziranih spoznaja - mišljenja tim bolje za nas i za stvarnost. Barem sa takvog gledišta?
Rekao sam da nisam doma ako se govori o " psihi ", to mi je dosta strano i zato radije govorim o mentalnosti koja vjerojatno obuhvaća i psihu, ali sigurno obuhvaća čulnost i umnost, razum i osjećaj. Zato se iz prve odmah slažem da bismo " i samo fokusom na ljubav mogli doći do svega ostalog ", ali mi još uvijek previše fokusiramo ljubav isključivo kao fenomen emocije, osjećaja - bez mozga, bez umnosti?
Moja "tako da kažem mentalna iskustva"(necemo sad o sredstvima) pokazuju zapanjujuču činjenicu da se u materijalnoj jezgri ljubavi, u sjedinjenju dvaju biča nalazi i apsolutno znanje - umnsot, pa mi se onda čini vrlo logičnim zaključak: Tamo gdje je najveća emocija tamo mora biti i najveća umnost. Sva daljnja istraživanja to samo potvrđuju i ambijent ljubavi.
No mi kao ljudi kod ovoga padamo u raznorazne zamke jer uporno u ambijent ljubavi guramo našu emocijalnu i svaku drugu subjektivnost bez primisli da je to pogrešno i nemoguće budući su subjekti ljubavi sva bića koja se recipročno i inverzno ljube. Tu nema onog s laticama…volim, nevolim, volim, nevolim ….. to je fenomen ljubavne prisile koja se recipročno i inverzno izmjenjuje s ciljem sjedinjenja, drugim riječima s ciljem stvaranja. Zato je meni jako teško pratiti relativističke pristupe ako sam svjestan da je sve relativno osim ljubavi, matrice života ili brzine svjetla. Ono što mi smatramo promjenjivim je samo varka promjenjivosti u jednosmjernom gledanju, što je subjektivna istina, ali nije i Istina. Ono što mi smatramo promjenom samo je fazna iluzija u kretanju, tako da imamo istodobnost kretanja kao iluziju i nekretanje kao stvarnost. Dakle, kada mi vidimo da se nešto mijenja ugrizimo se za jezik prije nego što izustimo da je ta mijena istinita ili apsolutna?
Zato pitanje sretnosti ili nesretnosti je čista subjektivna kombinacija u bezbroj varijanti. Tako netko je sretan zato što je kupio kravatu ili neku CD pjesmicu, ili automobil ili haljinu, a netko je sretan zato što stvara sve to što je kupljeno. Osobno smatram da je stanište sreće u stvaranju a ne u uzimanju ili konzumiranju stvorenog, i zato smatram da smo mi tek na pragu nečega što će nas dobrano mlatnuti po glavi zato što smo uvjereni da je sreća u hedonizmu,a ne u kreaciji života?
Dakle, o stvarnosti mogu misliti a da nemam pojma o svijesti zato što je stvarnost zapravo samo naša svijest, s čim se čini mi se i ti slažeš?
Tu se može postaviti pitanje: " Što uopće možemo nazvati univerzalnim, ako vrijedi stvarnost=svijest? " pitanje univerzalnosti dolazi u red " biti ili nebiti ". Mi nemamo više nikakvog drugog izbora da se izvučemo iz pakla kaosa koji smo sami stvorili i sami ostvarimo nego da otkrijemo UNIVERZALNO, ako tako što uistinu postoji; a prema svemu sudeći postoji! Zašto je to toliko važno? Pa zato što samo pojava takve Istine može zdrmati i primiriti naše usijane subjektivne šaroliko konfuzne i ratoborne mozgove da se smire i okrenu očuvanju i stvaranju života, a ne njegovom devastiranju i uništavanju.
Babu Maru je godinama varala njezina optika s uvjerenjem da Sunce zalazi iza brda Motajica? Danas nas vara Galilejčeva i kopernikanska znanost da se Zemlja kružno okreće oko Sunca? A najveća prevara je naše uvjerenje da je početak u prošlosti a ne u budućnosti? Dakle, prevara je zapravo toliko koliko je i naših subjektivnih čulnih percepcija!Ako se spustimo i na mikro - mezo - makro na prvom koraku nas čeka najveći prevarant u svemira NEUTRON? To je " gad nad gadovima " jer je čas neutron ,a čas proton i elektron i još nešto malo , taklo da mi zapravo ne znamo što jest a što nije. Tek ako kažemo da jest oboje, tek tada dolazimo u poziciju ne prevare, ali do tada, ako nitko drugi izvarat će nas tzv. prirodna radioaktivnost.
E sad, ako se uključimo u kvantno valnu fenomenologiju svijeta tu sve priče postaju bitno drugačije jer se svaka točka kvantnog kontinuuma sastoji od " istine i laži ", od onoga što jest i onoga što nije, tako da tek posredovanjem kvantnih percepcija možemo doći do valjanih odgovora na pitanja koja nas zanimaju.