Jutros u osam, kada se navršilo tačno dvadeset i četiri sata od kada sam cupkajući od hladnoće na terasi popušio poslednji džoint, dođe mi jedna svetla misao o Tantalu i njegovim mukama, koje će, posle iznuđenog dogovora sa ženom, da skoro celih mesec dana ne zapalim, postati smešne i male naspram džinovskih, Barbarossinih vutraških muka.
Brat Tantal verovatno još uvek pati i jadikuje proklet od Zevsa zbog rasipničkog odnosa prema nektaru i ambroziji, što je mojoj ženi poslužilo kao savršena inspiracija da me najsurovije kazni, sada kada je meni moja "ambrozija" najpotrebnija, a zima naprasno postala užasno hladna i duga.
Potpuno je neverovatan i zaboravljen osećaj imati bistru glavu i osetljive živce. Ali zahvaljujući ženi imaću mesec dana da se naviknem na ovaj užasan osećaj odvojenosti od najveće potrebe, koju sam u nekim prethodnim dogovorima o apstinenciji krišom uzimao iz teglica i u tajnosti tešio sebe, skrivajući se na tavanu, okolnim dvorištima i na još mnogim suludim mestima koja verovatno nikada ne bih obišao da me potreba za tajnim duvanjem nije naterala.
Ovoga puta bogovi nisu imali milosti, pa je sva moja vutra nekim čudnim putem završila kod drage tašte, bez da ona ima pojma o tome da poseduje nečije mesece truda i strpljenja; da poseduje plodove jedne natprosečne ljubavi i nasušne potrebe.
Lagaću ako kažem mi nije padalo na pamet da nekom nindža akcijom povratim svoje bogatstvo, koje upakovano kao poklon za dan zaljubljenih čami u taštinom plakaru. Međutim, veranje uz zidove i spuštanje niz dimnjak, čak i u ovakvim uslovima, nije mi delovalo kao racionalno rešenje, pa sam odlučio da pronađem nekoliko valjanih razloga zbog kojih bi svoj mozak držao tako dugo van magle prijatnog zaborava.
Tražeći valjane razloge za apstinenciju, kako bi mi barem savest bila uljuljkana opravdavajućom samoobmanom, naišao sam samo na otrcane mogućnosti koje se naprasno otvaraju i vape da budu iskorišćene dok traje ovaj poseban trenutak u mom pušačkom životu.
Evo nekih činjenica kojih sam postao svestan prvog dana apstinencije:
- Imam beonjače!
- Podočnjaci su prilično napredovali.
- Mogu da skratim bradu bez izgovora da će mi biti hladno bez nje.
- Mogu da dopustim frižideru da nakupi zalihe i umesto redovnih deset otvaranja, otvaraću ga samo tri puta dnevno.
- ne moram da odspavam posle jutarnjeg džointa.
- ne moram da odspavam ni posle podnevne užine...i još jednog džointa.
- ne moram da odspavam pre ručka i aperitiva u vidu džointa.
- posle ručka mogu svakako da odspavam i bez obaveznog džointa.
- ne moram posle noćnog pišanja sanjiv da savijam džoint.
- ne moram da perem zube posle svih deset džointa u toku dana.
- ne moram da jedem slatkiše u pet ujutru.
- ne moram da mislim šta ću reći pred ljudima.
- ne moram se pravdati da su mi oči krvave od nespavanja.
- mogu da odgledam ceo film.
- mogu da se nasmejem samo kada je stvarno smešno.
Ustvari, mogu ovako do sutra da nabrajam šta sve ne moram i šta sve mogu kad nisam napušen, ali k'0 što reče pesnik:"...tu ne bira razum, nego srce..." a ta će se tuga i kiseo osmeh vući za mnom po kući kao pokisla tužna senka, sve do onoga dana kada ponovo zapalim i onako pročišćen se odvalim od života! Meni, vala, posle cele godine napornog i neprestanog duvanja, ova pauza braćo, izgleda strašnije od same smrti i samo mogu da zamislim kako je bratu Tantalu dole u hadu sve ovo vreme..bez ijednog ispušenog džointa.
Brat Tantal verovatno još uvek pati i jadikuje proklet od Zevsa zbog rasipničkog odnosa prema nektaru i ambroziji, što je mojoj ženi poslužilo kao savršena inspiracija da me najsurovije kazni, sada kada je meni moja "ambrozija" najpotrebnija, a zima naprasno postala užasno hladna i duga.
Potpuno je neverovatan i zaboravljen osećaj imati bistru glavu i osetljive živce. Ali zahvaljujući ženi imaću mesec dana da se naviknem na ovaj užasan osećaj odvojenosti od najveće potrebe, koju sam u nekim prethodnim dogovorima o apstinenciji krišom uzimao iz teglica i u tajnosti tešio sebe, skrivajući se na tavanu, okolnim dvorištima i na još mnogim suludim mestima koja verovatno nikada ne bih obišao da me potreba za tajnim duvanjem nije naterala.
Ovoga puta bogovi nisu imali milosti, pa je sva moja vutra nekim čudnim putem završila kod drage tašte, bez da ona ima pojma o tome da poseduje nečije mesece truda i strpljenja; da poseduje plodove jedne natprosečne ljubavi i nasušne potrebe.
Lagaću ako kažem mi nije padalo na pamet da nekom nindža akcijom povratim svoje bogatstvo, koje upakovano kao poklon za dan zaljubljenih čami u taštinom plakaru. Međutim, veranje uz zidove i spuštanje niz dimnjak, čak i u ovakvim uslovima, nije mi delovalo kao racionalno rešenje, pa sam odlučio da pronađem nekoliko valjanih razloga zbog kojih bi svoj mozak držao tako dugo van magle prijatnog zaborava.
Tražeći valjane razloge za apstinenciju, kako bi mi barem savest bila uljuljkana opravdavajućom samoobmanom, naišao sam samo na otrcane mogućnosti koje se naprasno otvaraju i vape da budu iskorišćene dok traje ovaj poseban trenutak u mom pušačkom životu.
Evo nekih činjenica kojih sam postao svestan prvog dana apstinencije:
- Imam beonjače!
- Podočnjaci su prilično napredovali.
- Mogu da skratim bradu bez izgovora da će mi biti hladno bez nje.
- Mogu da dopustim frižideru da nakupi zalihe i umesto redovnih deset otvaranja, otvaraću ga samo tri puta dnevno.
- ne moram da odspavam posle jutarnjeg džointa.
- ne moram da odspavam ni posle podnevne užine...i još jednog džointa.
- ne moram da odspavam pre ručka i aperitiva u vidu džointa.
- posle ručka mogu svakako da odspavam i bez obaveznog džointa.
- ne moram posle noćnog pišanja sanjiv da savijam džoint.
- ne moram da perem zube posle svih deset džointa u toku dana.
- ne moram da jedem slatkiše u pet ujutru.
- ne moram da mislim šta ću reći pred ljudima.
- ne moram se pravdati da su mi oči krvave od nespavanja.
- mogu da odgledam ceo film.
- mogu da se nasmejem samo kada je stvarno smešno.
Ustvari, mogu ovako do sutra da nabrajam šta sve ne moram i šta sve mogu kad nisam napušen, ali k'0 što reče pesnik:"...tu ne bira razum, nego srce..." a ta će se tuga i kiseo osmeh vući za mnom po kući kao pokisla tužna senka, sve do onoga dana kada ponovo zapalim i onako pročišćen se odvalim od života! Meni, vala, posle cele godine napornog i neprestanog duvanja, ova pauza braćo, izgleda strašnije od same smrti i samo mogu da zamislim kako je bratu Tantalu dole u hadu sve ovo vreme..bez ijednog ispušenog džointa.