Iako sam poslednjih par godina profilisao sebe kao "zimskog" uzgajivača, sa jednim ili dva growa godišnje, ne mogu da zanemarim činjenicu da u toj ljubavi prema Biljci uživam tokom cele godine, puštajući je da me dim po dim konstantno čini srećnim. 
I tako jutros, dok sam rutinski kroz napola otškrinut box gleduckao, dođe mi jedna svetla misao o tome koliko sam često ranije zaslepljen ljubavlju, mesecima silovao biljke, tražeći problem čak i kad mu naznake nema.
Nakon izvesnog vremena te preterane "roditeljske" pažnje, iza sebe sam imao prosečne prinose, probleme sa lišćem, sa djubrivom...
Teško se čovek odvaja od navika, ali tek onda kad malo popustimo kontrolu shvatimo jednu prostu činjenicu: da biljka želi da živi i da nema uzalud urodjene mehanizme za preživljavanje; da smo tu tek kao podrška, da poguramo kad žaškripi i, na kraju, uživamo u njenoj svrsihodnosti.
Naduvan započeh ovu priču jer me sudbina biljčice koju trenutno gajim, podstakla i ojačala u stavu da uzgoj nije tek niz nabubanih pravila i rutinskih radnji, već često, po mom mišljenju i partija šaha sa samim sobom...
Godinama se priča o istim stvarima, manje više sve je poznato, mnogo je rutiniranih ljudi danas na Vutri koji neretko dele iste probleme sa početnicima, a sve to iz istih razloga: bezidejnosti i preterane pažnje.
U principu, nije problem u onome što je napisano, nije problem u dogmi... problem je u čitanju, rezonovanju i u banalnom tumačenju...
Ne možeš, prijatelju, dok ti se biljka prži i muči, držati svetlo na istoj visini samo zato što si tako pročitao da treba da stoji...da zalivaš striktno trećeg dana, bez obzira što ti u saksiji par ribica fali pa da bude akvarijum; ne možeš ni da pitaš za topping ako jasno ne zamisliš šta time postižeš- ne možeš jednostavno bezidejnom kontrolom naterati biljku da bude srećna. Tačka.
Uneo sam sa terase bijčicu koja je, sa tek par redova i smežuranim požutelim lićem, retka i izmučena, bila veoma zahvalna što je dobila malo svetlosti, toplote i dobru zemlju za život. Nisam pravio taktike, programe, "savršene" uslove... oslonio sam se na nju, a ja sam samo upalio svetlo.
Par nedelja od tada, nije da nisam topirao, jesam... ali samo po osećaju, u prolazu...i ona već izgleda kako ja želim. Ne zato što sam je topirao i potrudio se oko nje, već zato što je razumela moje postupke...
I tako me neki osećaj progura u priču, a priča često ode iz jednog ćoška u drugi, pa je onda teško uloviti zaključak...
A zaključak ove Crtice...ostavljam blanko...
Hm...ovu moju sam malopre noktima "topnuo" opet, onako usput, došlo mi...sad mogu da pripalim jednu dok je gledam, što da ne
I tako jutros, dok sam rutinski kroz napola otškrinut box gleduckao, dođe mi jedna svetla misao o tome koliko sam često ranije zaslepljen ljubavlju, mesecima silovao biljke, tražeći problem čak i kad mu naznake nema.
Nakon izvesnog vremena te preterane "roditeljske" pažnje, iza sebe sam imao prosečne prinose, probleme sa lišćem, sa djubrivom...
Teško se čovek odvaja od navika, ali tek onda kad malo popustimo kontrolu shvatimo jednu prostu činjenicu: da biljka želi da živi i da nema uzalud urodjene mehanizme za preživljavanje; da smo tu tek kao podrška, da poguramo kad žaškripi i, na kraju, uživamo u njenoj svrsihodnosti.
Naduvan započeh ovu priču jer me sudbina biljčice koju trenutno gajim, podstakla i ojačala u stavu da uzgoj nije tek niz nabubanih pravila i rutinskih radnji, već često, po mom mišljenju i partija šaha sa samim sobom...
Godinama se priča o istim stvarima, manje više sve je poznato, mnogo je rutiniranih ljudi danas na Vutri koji neretko dele iste probleme sa početnicima, a sve to iz istih razloga: bezidejnosti i preterane pažnje.
U principu, nije problem u onome što je napisano, nije problem u dogmi... problem je u čitanju, rezonovanju i u banalnom tumačenju...
Ne možeš, prijatelju, dok ti se biljka prži i muči, držati svetlo na istoj visini samo zato što si tako pročitao da treba da stoji...da zalivaš striktno trećeg dana, bez obzira što ti u saksiji par ribica fali pa da bude akvarijum; ne možeš ni da pitaš za topping ako jasno ne zamisliš šta time postižeš- ne možeš jednostavno bezidejnom kontrolom naterati biljku da bude srećna. Tačka.
Uneo sam sa terase bijčicu koja je, sa tek par redova i smežuranim požutelim lićem, retka i izmučena, bila veoma zahvalna što je dobila malo svetlosti, toplote i dobru zemlju za život. Nisam pravio taktike, programe, "savršene" uslove... oslonio sam se na nju, a ja sam samo upalio svetlo.
Par nedelja od tada, nije da nisam topirao, jesam... ali samo po osećaju, u prolazu...i ona već izgleda kako ja želim. Ne zato što sam je topirao i potrudio se oko nje, već zato što je razumela moje postupke...
I tako me neki osećaj progura u priču, a priča često ode iz jednog ćoška u drugi, pa je onda teško uloviti zaključak...
A zaključak ove Crtice...ostavljam blanko...
Hm...ovu moju sam malopre noktima "topnuo" opet, onako usput, došlo mi...sad mogu da pripalim jednu dok je gledam, što da ne

Poslednja izmena: