Siddhartha

Hesi Original Sjemenke Hempatia Organics Nutrients
Želite nešto više od socijalne mreže?
Društvo za legalizaciju marihuane, medicinu i uzgajanje kanabisa. Registrujte se za dodatne opcije foruma.
Registracija

Beyond

Vutra Veteran
07.08.2006
1.945
310
0
35
Siddhartha reče: "S vremena na vrijeme imao sam misli, da, i spoznaja. Koji put sam, koji sat ili dan, osjećao u sebi znanje kao što se osjeća život u srcu. Bilo je mnogih misli, no teško bi mi bilo saopćiti ih. Gledaj, moj Govinda, ovo je jedna od misli što sam ih našao: mudrost nije priopćiva. Mudrost, koju mudrac pokušava priopćiti, zvuči uvijek kao ludost,"

"Šališ se?" upita Govinda.

"Ne šalim se. Kažem što sam našao. Znanje se može priopćiti, mudrost ne. Može se naći, može se živjeti, može se njome biti nošen, može se njome činiti čuda, ali reći i naučavati je, nije moguće. To je bilo ono što sam koji put slutio još kao mladić, ono što me je tjeralo od učitelja. Našao sam jednu misao, Govinda, koju ćeš opet držati šalom ili ludošću, ali koja je jedna od mojih najboljih misli. Ona glasi: suprotnost svake istine jednako je istinita! Naime ovako: istina se vazda može izgovoriti i zaviti u riječi samo ako je jednostrana. Jednostrano je sve što se može misliti i izreći riječima, sve jednostrano je polovično, lišeno cjelovitosti, okruglosti, jedinstva. Kad je uzvišeni Gotama poučavajući govorio o svijetu, morao ga je dijeliti u sansaru i nirvanu, u privid i istinu, u patnju i iskupljenje. Ne može se drugačije, nema drugog puta za onoga tko želi poučavati. Međutim sam svijet, bivstvujuće oko nas i u nama, nikad nije jednostrano. Nikad nijedan čovjek i nijedan čin nije posve sansara ili posve nirvana, nikad čovjek nije posve svet ili posve grešan. Čini se tako jer smo podvrgnuti prividu da je vrijeme nešto zbiljsko. Vrijeme nije zbiljsko, Govinda, često, vrlo često sam to iskusio. A ako vrijeme nije zbiljsko onda je i raspon koji naizgled postoji između svijeta i vječnosti, između patnje i blaženstva, između zla i dobra, također zabluda.

"Kako to? ", upita Govinda strašljivo.

"Slušaj dobro, dragi, slušaj dobro! Grešnik, koji sam ja i koji si ti, je grešnik, ali opet će jednom biti brahma, doseći će jednom nirvanu, bit će Buddha - i gle sad: to jednom samo je varka, samo usporedba! Grešnik nije na putu prema budstvu, nije uključen u razvoj, iako naše mišljenje ne zna drugačije predstaviti stvari. Ne, u grešniku je, i to već sada i danas, budući Buddha, njegova budućnost je sva već tu, i u njemu, u tebi, u svakome tko nastaje valja štovati mogućeg, skrivenog Buddhu. Svijet nije, prijatelju Govinda, nesavršen ili na polaganom putu prema savršenstvu: ne, on je u svakom trenutku savršen, svaki grijeh već u sebi nosi milost, sva mala djeca imaju u sebi već starca, sva dojenčad smrt, svi umirući vječni život. Nijednom čovjeku nije moguće vidjeti drugoga koliko je odmakao na svom putu, u razbojniku i kockaru čeka Buddha, u brahmanu čeka razbojnik. U dubokoj meditaciji postoji mogućnost ukinuti vrijeme, sav bivši, trajući i budući život vidjeti istodobno, i tu je sve dobro, sve savršeno, sve je brahman.
Zato mi se ono što jest čini dobrim, čini mi se da smrt i život, grijeh i svetost, mudrost i ludost, sve mora tako biti, svemu je potrebno samo moje pristajanje, samo moja spremnost, moja ljubeća suglasnost, tako je za mene dobro, može me samo poticati, nikad mi štetiti. Iskusio sam na svom tijelu i duši da mi je grijeh vrlo potreban, bila mi je potrebna sladostrast, žudnja za dobrima, taština i bio mi je potreban najsramotniji očaj, da bih naučio odustati od opiranja, da bih naučio ljubiti svijet, da ga ne bih uspoređivao sa svijetom kakav želim, kakav sam zamislio, nekom vrsti izmišljenog savršenstva, nego ga pustio onakvim kakav jest i volio ga i rado njemu pripadao. To su, Govinda, neke od misli, koje su mi pale na um."

Siddhartha se sagne, podigne kamen sa tla i odvagne ga u ruci.
"Ovo tu", reče igrajući se, "je kamen, i za određeno vrijeme bit će možda zemlja a iz zemlje će nastati biljka ili životinja ili čovjek. Prije bih rekao: 'Kamen je samo kamen, bezvrijedan je, pripada svijetu maya; ali jer u kruženju preobrazbe možda može biti čovjek i duh, zato i njemu darujem vrijednost'. Tako bih možda mislio prije. Danas međutim mislim: ovaj kamen je kamen, on je i životinja, on je i bog, on je Buddha, štujem i volim ga ne zato što bi jednom mogao biti ovo i ono, već jer je on sve odavno i uvijek - i upravo to, da kamen jest, da se sada i danas pojavljuje kao kamen, upravo ga zato volim i vidim vrijednost i smisao u svakoj njegovoj žilici i udubljenju, u žutosti, u sivilu, u tvrdoći, u zvuku što ga daje kad o njega kucnem, u suhoći ili vlažnosti njegove površine. Ima kamenja koje je pod rukom poput ulja ili poput sapuna, a drugi poput lišća ili opet poput pijeska, i svaki je poseban i na svoj se način moli omu, svaki je brahman a istodobno u jednakoj mjeri, bio uljast ili sapunast, kamen i upravo mi se to sviđa i čini mi se čudesnim i dostojnim obožavanja. - Ali nemam ti što o tome reći.
Riječi ne čine dobro tajnom smislu, sve postane odmah uvijek malo drugačije kad se izgovori, malo krivotvoreno, malo ludo - da, a i dobro je i vrlo mi se sviđa, i vrlo sam sporazuman s time da ono što je jednom čovjeku blago i mudrost drugome uvijek zvuči kao ludost."

"Zašto si mi rekao to o kamenu?" upitao je nakon stanke krzmajući.

"Bilo je to bez namjere. Ili sam možda mislio da upravo kamen i rijeku, i sve te stvari koje promatramo i od kojih možemo učiti, volim. Mogu voljeti kamen, Govinda, i stablo ili komad kore: To su stvari, a stvari mogu voljeti. A riječi ne mogu voljeti: Zato učenja nisu za mene, ona nemaju tvrdoću, nemaju mekoću, nemaju boje, nemaju uglove, nemaju miris, nemaju okus, nemaju ništa doli riječi. Možda je to ono što te priječi naći mir, možda su to mnoge riječi. Jer i izbavljenje i vrline, i sansara i nirvana su puke riječi, Govinda. Nema stvari koja bi bila nirvana; postoji samo riječ nirvana."

Govinda reče: "Nirvana nije samo riječ, prijatelju. To je misao."

Siddhartha nastavi: "Misao, može biti. Moram ti priznati, dragi: ne razlikujem mnogo između misli i riječi. Otvoreno govoreći, ne držim mnogo ni do misli. Ovdje na ovoj splavi, na primjer, bio mi je prethodnikom i učiteljem čovjek, sveti čovjek, koji je godinama vjerovao jednostavno samo u rijeku, i ni u što drugo. Zapazio je da mu glas rijeke govori, od njega je učio, on ga je odgojio i poučavao, rijeka mu se činila bogom, mnoge godine nije znao da je svaki vjetar, svaki oblak, svaka ptica, svaki kukac jednako božanski i jednako toliko zna i može poučiti kao štovana rijeka. A kad je taj svetac otišao u šume, znao je sve, znao je više no ti i ja, bez učitelja, bez knjiga, samo zato jer je vjerovao u rijeku."

Govinda reče: "Ali je li ono što ti zoveš stvarima, nešto zbiljsko, nešto bitno? Nije li to samo varka maye, samo slika i privid? Tvoj kamen, tvoje stablo, tvoja rijeka - jesu li oni zbilje?"

"Ni to me", govorio je Siddhartha, "mnogo ne zabrinjava. Bile stvari privid ili ne, i ja sam onda privid, tako su one uvijek meni istovjetne. To ih čini meni dragima i vrijednim štovanja: one su mi istovjetne. Zato ih mogu ljubiti. I to je sad učenje kojem ćeš se nasmijati: ljubav, o Govinda, čini mi se prije svega glavnom stvari. Prozreti svijet, objasniti ga, prezirati ga, neka bude stvar velikih mislilaca. A meni je samo do toga da mogu svijet ljubiti, ne prezirati ga, ne mrziti ni njega ni sebe, moći njega i sebe i svekoliko biće promatrati s ljubavlju i divljenjem i štovanjem."

"To razumijem", reče Govinda. "Ali Uzvišeni je upravo to spoznavao kao varku. On nalaže dobronamjernost, čuvanje, sućut, strpljenje, međutim ne ljubav; branio nam je da svoje srce u ljubavi prikujemo uz zemaljsko."

"Znam", reče Siddhartha; njegov smiješak blistao je zlatom. "Znam, Govinda. I gle, tu smo usred šikare mišljenja, u sporu oko riječi. Jer ne mogu poreći, moje riječi o ljubavi u opreci su, u prividnoj opreci s Gotaminim riječima. Upravo sam zato toliko nepovjerljiv prema riječima, jer znam da je ta opreka varka. Znam, da se slažem s Gotamom. Kako on ne bi poznavao ljubav. On, koji je spoznao sve ljudsko u njegovoj prolaznosti, u njegovoj ništavnosti, a ipak je toliko ljubio ljude da je svoj dugi, mukotrpni život upotrijebio jedino za to da im pomogne, da ih uči! I kod njega, i kod tog velikog učitelja, stvar mi je draža od riječi, njegovo činjenje i življenje važnije od njegova poučavanja, pokret ruke važniji od mišljenja. Njegovu veličinu ne vidim u govorima, u mišljenju, već u činjenju, u življenju."

Hermann Hesse - Siddhartha