Rekao bih da nemam shizu ali bude razdoblja kad odjednom pocnem umisljat te stvari pa uzmem tabletu i smirim se, a usporedno s tim uzimam mjesecno injekciju za sizofreniju al doktor mi je rekao da nemam sizofreniju to je samo preventiva
Sizofrenia nije gripa, pa da ti neko spuca vakcinu preventive radi.
Svi smo mi pomalo sizofrenicni. Radimo jedno, a zelimo nesto drugo, bivamo na jednom mjestu, a zelimo da smo na nekom drugom - ljepsem, zelimo spokoj, a namecu nam se strahovi. Normalno je to tako, takav zivot jbg., sto likova u jednoj glavi.
Problem nastaje kad ostane samo jedan, jedini lik. Slab da se bori, plasljiv na sve sto ga okruzuje, sumnjicav prema svemu, asocijalan i nepovjerljiv, bezidejan, izgubljen u vremenu i prostoru, bez ikakve vizije sta bi sa vlastitim zivotom.
Ne trazi nacin kako ce egzistirati, prepusti taj problem drugima na brigu. Ne trazi posao, jer ga nista ne privlaci. Suvise lijen da bi nesto i pokusao raditi, a besposlen um je djavolje igraliste.
Na takvom terenu svi gube, osim gore pomenutog.
Procitah u jednom od komentara kako dijagnoza nije bitna, bitna je terapija! Znaci, ako ne znas sta te svrbi mozes da se ceses kud hoces. Sin nekih doktora napisao. Toplo preporucuje nekakve psihodelike, tvrdi da sljakaju bez greske. Gase neurone koji nam ne pasu, a pali one fine, koji nam najvise odgovaraju. Sizofrenija kao rukom odnesena.
Evo, i moj komsija, sizofrenicar, kad kljukne lijek sav hepi. Jebes strumpfetu kad skakuce po livadici i pjevusi - ti dam ti dam ti dam, koliko je on presretan. (oprostite na sarkazmu)
Istina je da je komso, nakon tablete, najblaze receno - zombi. Ma, kakav zombi, bar oni iz filmova imaju zelju da se napapaju necijeg mozga, komso nema zelju ni za cim. Pogled tup, trunke zivota u oku mu se ne nazire, a ni tijelo nista bolje ne izgleda. Omlitavljeno i gojazno od "hepi" tableta.
Zajebancija je to, kad covjek ne vidi svrhu svog bivstvovanja. Ne vidi sam sebe, vidi samo bolesnog covjeka kojeg treba lijeciti, a sam ne zna od cega boluje.
Mozda se bolest zove ljenost?! Ako je to, onda postoji jedna terapija, koja nije ni malo laka - tezak fizicki rad, bez asistiranja mozga. Samo osnovne funkcije, koje treba da pokrenu tijelo na napor, nista vise. Terapija ne ide dobrim putem, ukoliko mozak poslije rada ima zelju za igrankom. Jedina misao poslije rada mora biti krevet i to je jedino za cim covjek, koji boluje od ljenosti, treba da cezne. Nakon godinu dana takve terapije ni "S" od sizofrenije nece biti.
Radna terapija nije neki problem, ako se krene s njom, problem je odluciti se na nju. Lakse je kljuknuti tabletu i biti bolestan citav zivot.
Jos jedna prednost radne terapije lezi u tome da, za razliku od tableta, moze da donese koju crkavicu, umjesto da se zivi od socijale.
Jedina mana joj lezi u tome sto je ogranicena vremenom kada se moze poceti s njom. Ako onaj plasljivi lik, s pocetka, predugo opstane ugrozice fizicku egzistenciju, sto za posledicu ima suicid ili kreiranje totalno suprotnog lika, superheroja koji sve moze, pa cak i da se od suicida izbavi. Lik koji je najjaci, najspretniji, najpametniji, najneustrasiviji.., i koji nece da zna za nesigurnog i plasljivog suparnika. Dva totalno drugacija lika, koji se bore za prevlast nad jednim tijelom. E, to je vec malo veci problem.
Zato, brate, lopatu u ruke. Ako te lopata ne smori do mjere da ti je samo krevet na pameti, onda poslije lopate kramp, cekic, motika, vile, sjekira, testera.., sve je ljekovito.