Baš glupost. I jednostavno nemoguće, tj. moguće ali bi vrlo brzo biljka propala.
Što je fotosinteza i kak se vrši? To je jednostavno kemijska reakcija iliti
6CO2 + 12H2O + Light Energy → C6H12O6 + 6O2 + 6H2O
što bi značilo da za fotosintezu su potrebni reaktanti CO2 + voda + svjetlo da se dobiju produkti kao što je kisik i vodena para koje biljka ispušta te ugljikohidrati (točnije glukoza) koje koristi kao hranu. Nečeg od ta tri reaktanta usfali i nema fotosinteze pa nema hrane a tako ni života.
E sad, što je još sve potrebno da se ta kemijska reakcija ostvari:
1. pigmenti - u našem slučaju taj pigment je klorofil koji daje lijepu zelenu boju našim listovima. Kad je dovoljno svijetla klorofil počinje upijati svjetlosnu energiju određenih valnih duljina da bi se stvorio kemijski spoj adenozin trifosfat (ATP), potreban biljki za skladištenje energije koja bude potrebna za drugu fazu fotosinteze, tzv. fotosinteza neovisna o svijetlu. Znači iako fotosinteza može započeti samo na svijetlu ona se može završiti i tokom mraka ako ima dovoljno ugljičnog dioksida i vode.
2. Normalna funkcija stomata - stomate imaju dvije važne funkcije, razmjena plinova gdje će biljka otvoriti stomate kad joj zalihe CO2 dovoljno padnu da joj zatrebaju nove iz atmosfere i evaporacija vodene pare kojom se hladi a koju pokreće transpiracija. Ovdje se zna desiti problem u slučaju preniske vlage a sama vlaga uvelike utječe na transpiraciju. U slučaju da je transpiracija veća od one koju biljka može podnijeti tj. vlaga preniska, biljka će zatvoriti stomate u obranu da sačuva vodu. (već od 35% pa naniže transpiracija lagano iskače iz balansa, biljka uzima više vode a time i nutrijenata nego što je potrebno.) U ovom slučaju su posebno gornji pokrov listova najbliže svijetlu podložni sušenju te gubitku pigmenata i tako im se funkcija za fotosintezu gubi u potpunosti ( na 20% RH to se može desiti već nakon 3-4 dana, srećom tako niske vrijednosti se dešavaju samo u ekstremnijim uvjetima). Cijelo to vrijeme biljka zbog preniske vlage ni ne vrši fotosintezu ili je dosta ograničena jer kad se zalihe CO2 potroše nema mogućnosti unijeti dovoljno novih zbog zatvorenih stomata. Biljka gubi energiju i uz stagnaciju lagano propada.
Tako da mi uopće nema smisla da se fotosinteza u bilo kojem trenutku prestaje vršiti.
Što se tiče same fotosinteze ovo napisano je samo jedan dio procesa, može se dosta napisati i o samom odnosu klorofila i svjetla, te načinu kako uspjeva zaštititi kloroplast od prejakog inteziteta gdje prekomjernu uzbudu elektrona rasipaju u toplinu kao prvu crtu obrane, dok je tu još ostalih mehanizama koji biljku štite od prejakog svjetla. I tako ulazeći dublje i dublje dolazimo do zaključka da nabrijavanje biljke se ne svodi baš samo na to da puknemo neki izvor CO2 i pojačamo svjetlo u očekivanju ogromnih prinosa.
Inače ako niste znali, biljke općenito i nemaju baš najbolje razvijenu sposobnost razlikovanja O2 od CO2 pa joj se u 20% slučajeva desi i greška, unese u sebe i kisik. I tako u pokušaju da si napravi fini šećerni objed, recept si pokvari sa dosadnom molekulom kisika i u tom procesu formira glikolat i amonijak, oboje toksično po biljku. Biljke imaju složen put za recikliranje tih toksina u ugljični dioksid koji se naziva „fotorespiracija“, ali je taj proces prava gnjavaža za biljku i znanstvenici su otkrili da može potrošiti i do 30% dnevne energije (ovisno o tipu biljke) koja se mogla utrošiti na rast i razvoj. E sad je tu po pitanju te greške nastao interes kod znanstvenika i zanimalo ih je da li je moguće nešto učiniti da poboljšaju prinose usjeva. Prošle godine je izašao članak da su pronašli mehanizam koji bi mogao učiniti baš to. Ubrizgavali su gene iz bundeve i zelenih algi u kloroplast biljaka duhana, jer su kroz niz studija otkrili da bi ti geni mogli obavljati fotorespiraciju puno elegantnije, brže i lakše nego to biljka sama radi, zapravo stvarajući neku vrstu prečice, što je natjeralo biljku da brzo reciklira sav O2 koji je apsorbirala. Postupak recikliranja koji se prethodno kretao kroz tri odjeljka u biljnoj ćeliji sada se kretao kroz samo jedan. Štoviše, CO2 emitiran iz procesa usmjeren je, kroz ovaj novi put, da se oslobodi točno unutar stanice u kojoj se odvija fotosinteza. CO2 se mogao ponovno uzeti i koristiti kao hrana u roku odmah. Na kraju je ta genetska prilagodba rezultirala sa biljkama duhana koje su narasle čak 40% veće od svojih uobičajenih kolega.
Pa eto, možda uskoro nit nećemo morati obogaćivat prostor sa CO2 (da bi biljka radila manje grešaka od onih 20%), već ćemo ju križat sa bundevom i problem riješen
naišao sam vani na forumima da ekipa piše da nakon formiranja cvijeta, fotosinteza se više ne vrši i CO2 više nije potreban - sada koliko je to točno może samo potvrditi praksa.
