Bio si na putu do kuće kada si poginuo.
Saobraćajna nesreća. Ništa posebno, ali ipak fatalno. Iza sebe si ostavio decu i dvoje dece. To je bila bezbolna smrt. Hitna pomoć je dala sve od sebe da te spasi, ali nije bilo šanse. Tvoje telo je toliko bilo smrskano da je bolje ovako, veruj mi.
I tada si me upoznao.
- "Šta...šta se desilo?", pitao si. "Gde sam ja?"
- "Preminuo si", rekoh ja.
- "Bio...bio je kamion, koji je proklizao...Ja...ja sam umro?"
- "Da, ali nemoj da se osećaš loše povodom toga. Svi umiru.", rekao sam.
- Pogledao si okolo. Svuda je bilo ništa. Samo ti i ja. "Šta je ovo mesto", pitao si. "Jel ovo zagrobni život?"
- "Manje-više", rekoh.
- "Da li si ti bog?"
- "Da", odgovorih. "Ja sam Bog."
- "Moja deca....moja žena. Da li će biti u redu?"
- "To je ono što volim da vidim", rekoh. "Upravo si poginuo, a tvoja glavna briga je tvoja porodica. To je dobra osobina".
- Pogledao si me u fascinaciji. Tebi nisam izgledao kao Bog. Izgledao sam kao neki muškarac. Ili moguće žena. Neka blaga autorativna figura. Više kao nastavnik gramatike nego svemoćni.
- "Nemoj da brineš", rekoh. "Biće oni u redu. Tvoja deca će te se sećati savšeno u svakom smislu. Nisu imali vremena da počnu da te preziru. Tvoja žena će plakati, ali će joj tajno biti drago. Da budemo fer, vaš brak se raspadao. Ako ti je nekakava uteha, osećaće krivici zbog toga što joj je laknulo".
- "Oh", rekao si. "Šta se dešava sad? Da li idem u raj ili pakao ili tako nešto?"
- "Nijedno", rekao sam ti. "Bićeš reinkarniran".
- "Ah, znači Hindusi su bili u pravi."
- "Sve religije su u pravu na svoj način", rekoh. "Hodaj sa mnom".
- Pratio si dok smo se šetali kroz prazninu. "Gde idemo?"
- "Nigde posebno", rekao sam ti. "Samo je prijatno šetati dok pričamo".
- "Pa šta je onda poenta?", pitao si. "Kada se ponovo rodim biću samo prazan list, jel tako? Beba. Tako da sva moja iskustva, i sve što sam uradio u ovom svetu neće biti bitno.
- "Nije baš tako!", rekao sam. "Sa sobom imaš sva znanja i iskustva iz tvojih prošlih života. Samo što ih se ne sećas sada".
- Stao sam da hodam i uhvatio te za ramena. "Tvoja duša je više divna, lepa i velika nego što možeš da zamisliš. Ljudski um može da sadrži samo mali deo onoga što si ti. To je kao da staviš prst u čašu sa vodom, da vidiš da li je hladna ili topla. Staviš mali deo sebe u to, a povučeš nazad sva iskustva koja je imao". "Bio si čovek poslednjih 48 godina, tako da se još nisi opustio da bi osetio ostatak tvoje ogromne svesti. Ako bi ovde ostali dovoljno dugo, počeo bi da se prisećaš. Ali nema poente to raditi između svakog života"
- "Koliko sam puta bio reinkarniran?"
- "Oh, puno i puno puta", rekao sam. "Ovog puta ćeš biti kineska seljanka, u 540 godini p.n.e"
- "Čekaj, šta!?", zamucao si. "Šalješ me nazad kroz vreme???"
- "Pa, tehnički da. Vrema kakvim ga ti znaš postoji samo u tvom univerzumu. Stvari su malo drugačije odakle ja dolazim".
- "Odakle ti dolaziš?", pitao si.
- "Da, naravno", objasnio sam "dolazim odnekud. Sa nekog drugog mesta. I ima drugih kao što sam ja. Znam da bi želeo da znaš kako je tamo, ali iskreno ne bi mogao da razumeš".
- "Oh", rekao si malo razočaran. "Ali, čekaj. Ako se reinkarniram u drugim mestima u vremenu, to znači da sam mogao da sretnem sam sebe???"
- "Naravno. To se dešava stalno. Ali kako su oba života svesna samo sebe ti ne znaš da se to događa".
- "I? Šta je poenta svega ovoga?"
- "Ozbiljno?" pitao sam. "Ozbiljno me pitaš šta je značenje života. Zar nije to malo stereotipno pitanje?".
- "Pa, razumno je pitanje", insistirao si.
- Pogledao sam te u oči. "Smisao života, razlog zašto sam napravio ceo ovaj univerzum je kako bi ti sazreo".
- "Misliš ljudska vrsta? Ti želiš da mi sazremo?"
- "Ne, samo ti. Napravio sam ceo univerzum samo za tebe. Sa svakim novim životom rasteš i sazrevaš, i postaješ veći i veći intelekt".
- "Samo ja? Šta je sa svima ostalima?"
- "Nema ostalih", rekao sam. "U ovom univerzumu postojimo samo ti i ja".
- Gledao si bledo u mene. "Ali...svi ostali ljudi na zemlji?"
- "Ti. Druge reinkarnacije tebe."
- "Čekaj. Ja sam svi???"
- "Sada počinješ da shvata", rekoh sa tapšanjem po leđima.
- "Ja sam svako ljudsko biće koje je živelo?"
- "I koje će ikada živeti, da".
- "Ja sam Abraham Lincom? Ja sam Hitler??", rekao si sa gađenjem.
- "I ti si milioni koje je ubio".
- "Ja sam Isus?"
- "I svi koji su ga pratili".
- Zaćutao si.
- "Svaki puta kada si povredio nekog", rekoh, "ti si povređivao sam sebe. Svako dobro delo koje si učinio, učinio si sam sebi. Svaki srećni i tužni trenutak koje je bilo koje ljudsko biće iskusilo, ili koje će iskusiti, iskusio si ti".
- Razmišljao si dugo vremena.
- "Zašto?", pitao si me. "Zašto radiš sve ovo".
- "Zato što jednog dana, ti ćeš postati kao ja. Zato što je to ono što jesi. Ti si jedan od moje vrste. Ti si moje dete".
- "WoW. Misliš ja sam bog?"
- "Ne, ne još. Ti si fetus. Još uvek rasteš. Jednom kada budeš proživeo svaki život kroz vreme, porašćeš dovoljno da budeš rođen".
- "Znači, ceo univerzum je", rekao si "ceo univerujm je samo..".
- "Jaje", odgovorio sam. "A sada je vreme da nastaviš u sledeći život. I poslao sam te na tvoj put.
source:
http://i.imgur.com/285tvmx.jpg