Tamoneki, da se opustiš, i naučit ponekad nasmijat i sam sebi i svim svojim i tuđim teorijama, pročitaj
Kozmikomike, jednog od 'otaca' postmoderne, genijalnog Itala Calvina - svidjet će ti se, a pročitaš je za jedan dan - knjiga je to kratkih priča-parodija na teorije o nastanku svemira. Svaka počinje kratkim citatom iz druge znanstvene knjige, a potom je Calvino parodira - njegov je humor je priča za sebe ... ja ga obožavam
Evo kako on opisuje nastanak svemira (prilog teoriji o stvaranju svemira našim umovima - no u drugim pričama razmatra i druge teorije, naravno
)
'Sve u jednoj točki':
'Zahvaljujući izračunima brzine udaljavanja galaktika, koje je prvi izradio Edwin P. Hubble, može se odrediti trenutak u kojem je sva materija svemira bila koncentrirana u jednoj jedinoj točki, prije no što se počela širiti u prostoru. «Velika eksplozija» (Big Bang), od koje potječe svemir, navodno se dogodila prije otprilike 15 do 20 milijardi godina.
- Naravno da smo svi bili tamo – reče stari Qwfwq – a gdje bismo drugdje bili? Da bi mogao postojati prostor, to još nitko nije znao. Isto tako ni vrijeme: što mislite, što bismo s vremenom, onako natisnuti kao inćuni?
Rekao sam «natisnuti kao inćuni» tek toliko da se slikovito izrazim, ali zapravo nije bilo prostora u koji bismo se mogli makar natisnuti. Svaka točka svakoga od nas poklapala se sa svakom točkom bilo koga drugoga u jednoj jedinoj točki, a to je bila ona u kojoj smo se svi nalazili.
...
Suprotno onome što bi se moglo činiti, nije to bila situacija koja bi poticala društvenost; znam primjerice da se susjedi u drugim vremenima međusobno posjećuju; tamo, međutim, iz razloga što smo svi bili susjedi svima, nismo si govorili čak ni dobar dan ili dobra večer.
...
Bila je tamo i jedna čistačica – «djelatnica službe održavanja», tako smo je zvali – jedna jedina za cijeli svemir, s obzirom na tako skučen ambijent. istinu govoreći, nije imala što raditi po cijeli dan, čak ni brisati prašinu – u točku se ne može uvući ni zrnce prašine – pa si je davala oduška stalnim ogovaranjima i kukanjem.
...
dodajte tome stvari koje smo morali držati tamo nagomilane: materijal koji će potom sav poslužiti u formiranju svemira, tako rastavljen i koncentriran da se ono što će kasnije spadati u astronomiju (poput Andromedine maglice) nije moglo razlikovati od onoga što je bilo namijenjeno geografiji (na primjer Vogezi) ili kemiji (kao neki izotopi berilija). K tome se stalno spoticalo o pokućstvo obitelji Z'zu: krevete, madrace, košare; ako se ne bi pazilo, ti su se Z'zu, pozivajući se na to da su brojna obitelj, ponašali kao da su sami na svijetu: čak su si umislili da imaju pravo preko točke objesiti užad za sušenje rublja.
...
No i drugi su sa svoje strane bili nepravedni prema obitelji Z'zu, počevši od njihova određenja kao 'doseljenika', koje se temeljilo na pretpostavci da su oni, za razliku od ostalih koji su tamo bili otprije, došli naknadno. Da se radi o posve neutemeljenoj pretpostavci čini mi se bjelodanim, budući da nisu postojali nikakvo prije i nikakvo poslije, pa tako ni neko drugdje odakle bi mogli doseliti, no bilo je onih koji su tvrdili da se pojam «doseljenika» može shvatiti u svom čistom obliku, to jest neovisno o prostoru i vremenu. Bio je to, recimo, skučen mentalitet, taj koji nam je tada bio svojstven – kukavički. Krivica je na ambijentu u kojem smo se formirali.
...
Bilo je dovoljno da ona u jednom trenutku kaže: «Dečki, kad bih imala bar malo prostora, kako bih vam rado umijesila rezance!» U tom smo času svi pomislili na prostor koji bi zauzimale njezine oble ruke ... na prostor koji bi zauzimali brašno, i žito od kojeg se radi brašno, i polja na kojima se uzgaja žito, i planine s kojih teče voda ... i u isto vrijeme dok smo mislili na sve to taj se prostor nezadrživo formirao, u isto vrijeme dok je gospođa Ph(i)Nko izgovarala ove riječi: « ... rezance, gle'te, dečki!», točka koja je sadržavala nju i sve nas širila se zrakasto na udaljenosti godina svjetlosti i stoljeća svjetlosti i milijardi tisućljeća svjetlosti, a mi razbacani na četiri strane svemira (gospodin Pbert Pberd sve do Pavie), ona rasplinuta u ne znam kakvoj energiji ... istinskom zanosu opće ljubavi, začevši u tom istom trenutku pojam prostora, pa i prostor u pravom smislu rijeli, i vrijeme, i svemirsku gravitaciju, i gravitirajući svemir ...'
Italo Calvino
Kozmikomike
