Prvo, ne mislim na homoseksualce. Jer čim se priča o ormarima odmah svi misle na njih. Šaman_Šandorov post me potakao na to da započmem ovu temu. Nadam se da će biti dobar odaziv.
Pričam o legalizaciji ili dekriminalizaciji marihuane. Nekim osnovnim koracima koje smatram da su realni te da će više manje svi imati tih problema kada se suoče s konkretnijim korakom - korakom naprijed - izlaskom na ulice i pravnom, legalnom demokratskom borbom za legalizaciju.
Koliki broj ljudi ovdje koji puše su priznali da puše svojim roditeljima?
Kada veliku državu gledaš u malom, moja jedina država koju cijenim su roditelji. U svim problemima koje sam imao s travom jedini pravi problem koji mi je stvarno predstavljao opterećenje, nije bio odležat u zatvoru, pišat 6 mjeseci ili platit kaznu. Već misao, Što će mi mater i otac reći o tome kada saznaju!?
Sada već znaju sve. U mnogobrojnim frustrirajućim i ludim razgovorima s njima dao sam im do znanja neka svoja uvjerenja. Bilo to da je to normalno, da je to isto kao alkohol, pa čak i da je alkohol gori, do onih u kojima sam ludio da ću bježat od kuće jer su tolike konzerve.
Slijedom okolnosti, moji roditelji sada znaju kako se odnosim prema tome. Znaju što o svemu mislim, i nekako su se pomirili s tom činjenicom da uvijek mogu zapalit, pušit i sve ostalo.
No znam što njih brine.
Brine ih moja budućnost. Odnosno brine ih moje ponašanje dok sam pušio. Sada znam da to nije normalno. Znam da nisam imao mjeru, i da sam jedan dobar period života izgubio radi svoje zaluđenosti travom.
Priznavanje roditeljima. Razgovor s njima, je vjerovatno prvi korak ka legalizaciji. Ako možete podnijeti njihov pogled, dok oni znaju da pušite, ako vam to nije problem, onda ste spremni izaći dalje. Izaći na ulice, i boriti se za legalizaciju.
Koliko je vas izašlo iz ormara?
Pričam o legalizaciji ili dekriminalizaciji marihuane. Nekim osnovnim koracima koje smatram da su realni te da će više manje svi imati tih problema kada se suoče s konkretnijim korakom - korakom naprijed - izlaskom na ulice i pravnom, legalnom demokratskom borbom za legalizaciju.
Koliki broj ljudi ovdje koji puše su priznali da puše svojim roditeljima?
Kada veliku državu gledaš u malom, moja jedina država koju cijenim su roditelji. U svim problemima koje sam imao s travom jedini pravi problem koji mi je stvarno predstavljao opterećenje, nije bio odležat u zatvoru, pišat 6 mjeseci ili platit kaznu. Već misao, Što će mi mater i otac reći o tome kada saznaju!?
Sada već znaju sve. U mnogobrojnim frustrirajućim i ludim razgovorima s njima dao sam im do znanja neka svoja uvjerenja. Bilo to da je to normalno, da je to isto kao alkohol, pa čak i da je alkohol gori, do onih u kojima sam ludio da ću bježat od kuće jer su tolike konzerve.
Slijedom okolnosti, moji roditelji sada znaju kako se odnosim prema tome. Znaju što o svemu mislim, i nekako su se pomirili s tom činjenicom da uvijek mogu zapalit, pušit i sve ostalo.
No znam što njih brine.
Brine ih moja budućnost. Odnosno brine ih moje ponašanje dok sam pušio. Sada znam da to nije normalno. Znam da nisam imao mjeru, i da sam jedan dobar period života izgubio radi svoje zaluđenosti travom.
Priznavanje roditeljima. Razgovor s njima, je vjerovatno prvi korak ka legalizaciji. Ako možete podnijeti njihov pogled, dok oni znaju da pušite, ako vam to nije problem, onda ste spremni izaći dalje. Izaći na ulice, i boriti se za legalizaciju.
Koliko je vas izašlo iz ormara?