Evo ja bi malo nadopunio Hookya a i branio Balasevica.......Jedan od onih zivota i Tri posleratna druga su dva jako interesantna romana koja je napisao Balasevic i svakako ih treba procitati....moja preporuka. evo jedan mali dio ...tek toliko da nekoga zainteresiram,mozda ................................................. Mali trofeji u vitrini Bivših Jeseni...
Mali pehari, srebrni i sjajni, sa ugraviranim datumima ranih sedamdesetih...
Eh...
Vetar je dobro ukosio topole, tih godina zasađene?
Gde li su se jutros probudile Moje Stare Cure, u kom božijem gradu, ulici, u kom bezdušnom
stanu, zaglavljenom kao lift negde među soliterskim spratovima?
Kojim su novim adresama i prezimenima žigosane njihove fotografije na mesečnim kartama
za busove koji voze od predgrađa ka centru, i nazad, predveče, ispod podvožnjaka i preko gvozdenih
mostova?
U koju su se sliku zagledale jutros, zamenuvši oktobar novembrom na kalendaru hiljadu
devetsto devedeset i prve, pokolebane, upotrebljene, umorne?
Varljivo brdo je Život, nema šta...
I verući se Uz i silazeći Niz patimo za predelima s one strane vrha, a vrh je senka, tren, senka
trena, Vrh je najveća prevara u čitavoj priči...
Čim ga dotaknemo on potone tromo, kao lubenica na vodi, i već sledećeg trena izroni nam za
leđima, obeshrabrujuće uzvodno, plutajući kao velika crna bova koja iz nekih zvezdanih razloga
obeležava to razvođe Vremena Koje Nam Je Dato, vremena koje nam je udeljeno, ubogima, kao
milostinja pred Crkvom Beskonačnog...
Danas još uveliko iščekuješ, a već sutra ti ostaje samo da se sećaš, i tek na kraju ukapiraš da su
Prave Stvari uvek s one strane brda, ali ovu misao ipak ne smem pripisati sebi...
Zvuči suviše poznato?
Neki voštani mandarin iz trećeg milenijuma pre nove ere je sigurno još davno patentirao sličnu
izreku?
Probudio sam se, dakle, sam na svetu, sa onim glupim osećajem da sam prespavao evakuaciju
planete...
Mali zapostavljeni budilnik uvređeno je okrenuo leđa mom pogledu, no moglo je biti devet,
plus-minus koji minut, smeo sam da se kladim? Naša ulica je tek periferna venica u jutarnjem
krvotoku grada, ali po šumovima koji dopiru spolja, ponekad mogu gotovo nepogrešivo da odredim
koordinate male kazaljke...
Proteglio sam se, oprezno, prozivajući redovne jutarnje bolove... Leva "ahilova"? Desni
meniskus? Prepone? Lumbago? Peti pršljen? U redu je. Svi smo tu...
Seo sam na ivicu kauča i lagano spustio lice u šake, bezuspešno pokušavajući da
zamislim da te šake pripadaju Njoj...
OK, priznajem...
Ova mašina možda i ne vuče kao nekad?
Kontakti su olabavili, kompresija pada, neki mali nepraktični sentimenti zaribali su jednom za
svagda...
Ali...
To je još uvek kao novo...
Tako neukroćeno...
Nerazumno...
Tako pobedonosno šašavo...
O,da [video=youtube;2J7bsLhdgkU]http://www.youtube.com/watch?v=2J7bsLhdgkU&feature=player_detailpage#t=6s[/video] evo da zaljepim jednu za............................mene
Mali pehari, srebrni i sjajni, sa ugraviranim datumima ranih sedamdesetih...
Eh...
Vetar je dobro ukosio topole, tih godina zasađene?
Gde li su se jutros probudile Moje Stare Cure, u kom božijem gradu, ulici, u kom bezdušnom
stanu, zaglavljenom kao lift negde među soliterskim spratovima?
Kojim su novim adresama i prezimenima žigosane njihove fotografije na mesečnim kartama
za busove koji voze od predgrađa ka centru, i nazad, predveče, ispod podvožnjaka i preko gvozdenih
mostova?
U koju su se sliku zagledale jutros, zamenuvši oktobar novembrom na kalendaru hiljadu
devetsto devedeset i prve, pokolebane, upotrebljene, umorne?
Varljivo brdo je Život, nema šta...
I verući se Uz i silazeći Niz patimo za predelima s one strane vrha, a vrh je senka, tren, senka
trena, Vrh je najveća prevara u čitavoj priči...
Čim ga dotaknemo on potone tromo, kao lubenica na vodi, i već sledećeg trena izroni nam za
leđima, obeshrabrujuće uzvodno, plutajući kao velika crna bova koja iz nekih zvezdanih razloga
obeležava to razvođe Vremena Koje Nam Je Dato, vremena koje nam je udeljeno, ubogima, kao
milostinja pred Crkvom Beskonačnog...
Danas još uveliko iščekuješ, a već sutra ti ostaje samo da se sećaš, i tek na kraju ukapiraš da su
Prave Stvari uvek s one strane brda, ali ovu misao ipak ne smem pripisati sebi...
Zvuči suviše poznato?
Neki voštani mandarin iz trećeg milenijuma pre nove ere je sigurno još davno patentirao sličnu
izreku?
Probudio sam se, dakle, sam na svetu, sa onim glupim osećajem da sam prespavao evakuaciju
planete...
Mali zapostavljeni budilnik uvređeno je okrenuo leđa mom pogledu, no moglo je biti devet,
plus-minus koji minut, smeo sam da se kladim? Naša ulica je tek periferna venica u jutarnjem
krvotoku grada, ali po šumovima koji dopiru spolja, ponekad mogu gotovo nepogrešivo da odredim
koordinate male kazaljke...
Proteglio sam se, oprezno, prozivajući redovne jutarnje bolove... Leva "ahilova"? Desni
meniskus? Prepone? Lumbago? Peti pršljen? U redu je. Svi smo tu...
Seo sam na ivicu kauča i lagano spustio lice u šake, bezuspešno pokušavajući da
zamislim da te šake pripadaju Njoj...
OK, priznajem...
Ova mašina možda i ne vuče kao nekad?
Kontakti su olabavili, kompresija pada, neki mali nepraktični sentimenti zaribali su jednom za
svagda...
Ali...
To je još uvek kao novo...
Tako neukroćeno...
Nerazumno...
Tako pobedonosno šašavo...
O,da [video=youtube;2J7bsLhdgkU]http://www.youtube.com/watch?v=2J7bsLhdgkU&feature=player_detailpage#t=6s[/video] evo da zaljepim jednu za............................mene