Himalayan indica
je grupni naziv za sve indike koje potiču sa obronaka Himalaja, a takođe i južnih delova Tibeta. Izvesno je da su u prošlosti pretrpele ukrštanje sa sativom, tako da su neke od njih nešto višeg rasta(i do 2 m ponekad), imaju uže i duže listove od klasične indike i dosta su otpornije ka vlagi i buđanju.
Annapurna
je iz Nepala. Raste na velikim visinama i dobro podnosi uslove razređenog vazduha.Produkuje dosta sitno seme.
Burmese
(verovatno postoji i neki lokalni naziv) potoče iz delova Mjanmara (Burme) na granici s Indijom imoguće je da je najotpornija indika na vlagu.
Kashmiri
proizvodi dosta smole i u okviru ove grupe ima najviše sličnosti sa Kush sortama.
Manali
je indijska komercijalna sorta iz istoimenog grada. Od nje se proizvodi jedan od najfinijih hašiša nasvetu (Manali Cream). U zadnje vreme je dosta raširena po svim planinskim regionima severne Indije.
Kumaon, Naga i Manipur
su, moguće, jedna ista sorta i kao i burmanska imaju dosta visok rast za indike(oko 2m).
Chitral
potiče iz Pakistana i jedna je od Kush sorti (naziv prema istoimenoj dolini u Hindu Kuš masivu).To je klasična indika sa jednim glavnim hedom i, eventualno, par manjih, bočnih, prilično širokim lisnimzapercima, visine do oko 120-130cm.Dobar deo pakistanskog hasha se dobija upravo od ove sorte. Poslužila je i za stvaranje komercijalne sorte Citral (u kojoj ima primesa sativa).Vrlo slične njoj su i
Laspur i Yarkhun
(takođe se ubrajaju u Kush sorte), pri čemu je za Laspur karakteristična svetlobraon boja cvetova i gotovo zlatna boja vršnih listova(Laspur Gold), dok Yarkhun razvija dosta ljubičastih listova na nižim temperaturama i ima više crvenkastu boju cvetova.
U Kush sorte se može ubrojiti i afganistanski
Kandahar
(iako geografski baš i ne pripada tom regionu).Nekada jedna od standardno komercijalnih sorti, danas gotovo da i ne postoji u izvornom obliku.Verovatno najotpornija sorta na sušu uopšte.Raste do visinine od oko 130 cm (ponekad i nešto više).
Azerbaijani
potiče sa padina Kavkaza (azerbejdžanski deo, okrenut ka Kaspijskom moru).Raste do visine od oko 130cm, retko više i pravi veliki razgranat žbun sa dosta hedova.Lisni zaperci su prilično široki, kao kod Kush sorti.
Baytic Shan
potiče sa istoimenog planinskog venca u zapadnoj Mongoliji i ima uže lisne zaperke i u donjem delu razvija veći broj pobočnih grana koje ostaju kratke sa sitnim hedovima, dok se na glavnom stablu koncentrišu cvasti.Može se reći da predstavlja landrace indiku koja potiče sa najveće geografske širine(uz indike iz sibirske republike Tuva).
Elbruz
potiče iz Irana, sa istoimene planine, na južnoj strani kaspijskog mora.To je sorta sa verovatno najširim lisnim zapercima uopšte.
Hunza
je iz Pakistana, iz istoimene doline u planinskom vencu Karakorum.Stvara veliki žbun, gotovo pravilnog loptastog oblika, sa velikim brojem hedova.Obično raste do 150cm, ali pojedini primerci dostižu i 2m. Lisni zaperci značajno uži nego kod Kush sorti.Originalno lokalno ime za tu sortu je Thunj.
Mazar-i-Sharif
je iz poluravničarskog regiona na severozapadu Afganistana.Od nje se dobija hash vrlo jake specifične arome, a ujedno ima i razgovetniji stone efekat,ne toliko „couch-lock“ kao Kush sorte.Niskog je rasta, kao Kush sorte, ali se od njih razlikuje po užim lisnim zapercima, većim brojem bočnih grana i po tome što se vršni listovi jako uvijaju ka unutrašnjosti.Danas je na originalnoj lokaciji praktično istrebljena.Ta genetika se može naći samo kod malog broja breedera na zapadu.Izraz
Lowland Afghani
se može primeniti na nju. Poslužila je za stvaranje komercijalne sorte
Mazar.
Tadjikistani
je, naravno, iz Tadžikistana i u mnogome podseća na Mazar-i-Sharif (geografska blizina),samo je viša rastom. Aromatična svojstva su još izraženija a primetno je i postojanje cerebral hihg-a.Zadnjih godina sve važnija sorta za hibridizaciju.
Tibetan indica
bi se mogla opisati kao mešavina Kush i himalajskih sorti, jer ima uske lisne zaperke,ali je vrlo niska rastom, sa malim brojem bočnih grana. Daje veliku količinu smole.
Uzbeki (Uzbekistani)
predstavlja jednu od najviših (ako ne najvišu) landrace indica.Ima primeraka koji idu i preko 2,5m, jako razgranatih, ali listovi jasno ukazuju na to da je u pitanju indika.Takođe, za razliku od sativa na svakoj od tih grana razvija vrlo velike cvasti koje daju puno smole.Trenutno predstavlja najcenjeniju indiku za hibridizaciju.Poslužila je za stvaranje komercijalne sorte Tashkenti.
Xinjiang
(poznata i pod nazivomYarkhand) potiče iz istoimene provincije na jugozapadu Kine(naseljenu narodom Ujguri i zapravo je to kineski deo Turkestana). Poreklo joj je direktno od Kush sorti, ali je varijabilnija po fenotipu, tj, ima razlika u visini od biljke do biljke(120-180cm) što možda ukazuje na ranija ukrštanja sa Uzbeki indikama.Važi za sortu koja daje najviše smole uopšte.
Bliski Istok i Mala Azija
Iako se Cannabis vrlo često povezuje sa ovim regionom, tradicija korišćenja nije tako duga kao u nekim drugim delovima Azije (izuzimajući Iran).Zapravo kao biljka, konoplja je poznata na ovim prostorima još od 11.veka pre nove ere ili nešto ranije i odtada se koristi i kao psihoaktivna supstanca, ali u nešto većoj meri tek od 8. veka nove ere.Osim toga, na upotrebu Cannnabisa, konkretno, hašiša, nije se blagonaklono gledalo zbog određenih tumačenja nekih spisa iz Starog Zaveta, a to je kasnije bilo naročito izraženo u višim slojevima arapskog društva.Ipak, primarni razlozi za to najverovatnije leže u tome što su Sufiji, islamska sekta koja je potekla iz najnižih slojeva društva, koristili hašiš i propagirali njegovu upotrebu.Budući da je za njih vezivan i homoseksualizam a optuživani su i da su prihvatili neke aspekte hrišćanstva, jasno je zašto je hašiš, iako ne van zakona, bio na marginama društva.Drugi razlog, koji se više pominje na zapadu, je taj, da je hašiš povezivan sa asasinima, praktično prvom terorističkom grupom koja je delovala u oblasti današnje Sirije i Libana, a koji su, navodno, koristili hašiš koji ih je činio surovima.Istina je da se u arapskom svetu hašiš i Cannabis uopšte, nikad nisu povezivali sa svirepošću i pre će biti da je u pitanju zapadnjačka nadgradnja priče.Činjenica je, opet, da je upotreba hašiša ipak bila dosta rasprostranjena u arapskom svetu i da su ga koristili i neki, naročito mlađi, pripadnici viših slojeva, koji su se, neretko, prepuštali poročnom životu i time rasipali porodično bogatsvo, što opet možemo računati kao jedan od razloga za marginalizaciju Cannabisa.Upravo je jedan takav slučaj i opisan u jednoj od priča iz „hiljadu i jedne noći“(skup priča koje su nastale u periodu 9.-17. veka i tek onda uobličene u celinu).Ako pogledamo s hortikultune strane, dobar deo ovog regiona uopšte i nije pogodan za uzgoj.Čitavo Arabijsko poluostrvo ima tek male delove gde je to moguće, jer su temperature uglavnom previsoke,zemlja neplodna (pesak), a i vode ima vrlo malo.Dalje, na sever, ima više pogodnih mesta za uzgoj, ali, ne računajući Tursku, te oblasti su ograničene na slivove velikih reka u Iraku, delove Irana i priobalni pojas Sirije, Jordana, Libana i Izraela sa relativno plodnom zemljom u dolinama i značajno većom količinom vode u odnosu na kopno dalje ka jugu i istoku.Imajući na umu da je primarna pra-vrsta ovog regiona C.sativa, a ne indica, jasno je zašto postoji takvo ograničenje.Kad smo kod taksonomije, sem onog, ranije pominjanog severnog dela Irana, sative se na ovim prostorima gaje od antičkih vremena.Indike su došle (makar u značajnijem broju) tek od kraja 19. i i prvoj polovini 20. veka i to kao pokušaj da se dobije značajno veća količina hasha nego što je to bilo moguće od lokalnih sativa.Na taj način su mnoge landrace sativa sorte i nestale ili ih je danas gotovo nemoguće naći.Klasičan primer za to je Liban gde se danas mogu naći sative (ili međuvrsni hibridi), ali one u najvećem broju potiču od sorti koje su tokom šesdesetih i sedamdesetih doneli zapadnjaci (kažimo, hipici) i najčešće su originalno meksičkog i južnoafričkog porekla, mada se još mogu naći lokalne sativa sorte.U Turskoj je situacija donekle slična, ali se još uvek mogu naći izolovani zasadi starih lokalnih sativa i nekoj većoj meri.Mada turski hobby groweri imaju poteškoća sa nalaženjem takvih sorti.U ostalim zemljama ovog regiona oko Sredozemnog mora (računajući i egipatsko poluostrvo Sinaj) mahom preovladavaju indica sorte.Iran još uvak ima jak potencijal za sative, ali seme (kao i informacije) dosta teško izlazi iz te države.U najskorije vreme dosta se priča i o Cannabisu koji se gaji u Iraku, ali izgleda da je tamo situacija sa landrace sortama najgora i da se sve više gaje moderni hibridi.
To je, svakako i posledica rata, upliva tendencija sa zapada i izrazite komercijalizacije proizvodnje,što sve umnogome potseća na sitaciju u Afganistanu.