Dok mi se "otrov iz Durbana" meša sa mislima, a leto me drži u suvoj letargiji popodnevne rutine, dođe mi jedna svetla misao o detinjstvu i "zabranjenim trešnjama" kod deda Raše.
Od svih najboljih trešanja u kraju, ove su imale posebnu vrednost kod ekipe i onaj ko je uspeo da ugrabi više od dve trešnje, pre nego ga stari Raša dohvati iz mraka, bio bi glavna faca...barem dok ih ne proguta...i dobije šamar.
Nije bilo večeri da bar jedna komšijska trešnja nije bila poprište velikih osvajanja, borbe...pa čak i lakših povreda.
Ne sećam se kada sam zadnji put probao trešnju.
Deda Raša je umro, trešnje takođe nema....a čini mi se da sam samo ja ostao, prikovan nostalgijom za tako neko sećanje sa ukusom trešanja....i pečenog kukuruza u sumrak...
A onda pogledam generaciju koja nasleđuje svet; tu pred mojim očima jedno veliko Ništa: čak ni osećaj konkretni koji se može opisati pojmovima, uzdahom, uzvikom...osmehom. Ništa...
Eno uz ulicu trešanja i ptica i bašti i leta...isto kao i tada, samo klinaca više nema, ni žagora s prvim mrakom, ni imena urezanih u stabla...
Pa gde su, sto mu riđih brada...balavci?! Ta su dečurlija, prepuštena talasu nekontrolisanog napretka društva, tehnologije i kolateralna šteta su zbog činjenice da im ceo svet, iskustvo, ljubav, detinjstvo i sreća stanu u telefon, tablet ili ko zna još u kakve novoizmišljene naprave, koje će nas ovim tempom vratiti do Ameba, ako se barem krajičkom nade ne uhvatimo za stvarnost i da makar po nekad sa Prirodom ne odigramo partiju, dve...čega god!
Al eto, dok se zapričavam sam sa sobom u Crtici i palim još jedan Durban gledajući u leto i komšijske trešnje...dodje mi da preskočim plot kao nekad, uzverem se uz drvo, šakom dohvatim koliko mogu i zbrišem niz ulicu u sumrak...da trijumfalno požderem trešnje...
...iz akustičnog internet kafea preko puta, čuo bi se neki klinac: "E, usliko sam debila što krade trešnje!"
-Aj šeruj, brate! -čuo bi se drugi.
A onda bi pala noć...ali to je već neka druga Crtica.
Od svih najboljih trešanja u kraju, ove su imale posebnu vrednost kod ekipe i onaj ko je uspeo da ugrabi više od dve trešnje, pre nego ga stari Raša dohvati iz mraka, bio bi glavna faca...barem dok ih ne proguta...i dobije šamar.
Nije bilo večeri da bar jedna komšijska trešnja nije bila poprište velikih osvajanja, borbe...pa čak i lakših povreda.
Ne sećam se kada sam zadnji put probao trešnju.
Deda Raša je umro, trešnje takođe nema....a čini mi se da sam samo ja ostao, prikovan nostalgijom za tako neko sećanje sa ukusom trešanja....i pečenog kukuruza u sumrak...
A onda pogledam generaciju koja nasleđuje svet; tu pred mojim očima jedno veliko Ništa: čak ni osećaj konkretni koji se može opisati pojmovima, uzdahom, uzvikom...osmehom. Ništa...
Eno uz ulicu trešanja i ptica i bašti i leta...isto kao i tada, samo klinaca više nema, ni žagora s prvim mrakom, ni imena urezanih u stabla...
Pa gde su, sto mu riđih brada...balavci?! Ta su dečurlija, prepuštena talasu nekontrolisanog napretka društva, tehnologije i kolateralna šteta su zbog činjenice da im ceo svet, iskustvo, ljubav, detinjstvo i sreća stanu u telefon, tablet ili ko zna još u kakve novoizmišljene naprave, koje će nas ovim tempom vratiti do Ameba, ako se barem krajičkom nade ne uhvatimo za stvarnost i da makar po nekad sa Prirodom ne odigramo partiju, dve...čega god!
Al eto, dok se zapričavam sam sa sobom u Crtici i palim još jedan Durban gledajući u leto i komšijske trešnje...dodje mi da preskočim plot kao nekad, uzverem se uz drvo, šakom dohvatim koliko mogu i zbrišem niz ulicu u sumrak...da trijumfalno požderem trešnje...
...iz akustičnog internet kafea preko puta, čuo bi se neki klinac: "E, usliko sam debila što krade trešnje!"
-Aj šeruj, brate! -čuo bi se drugi.
A onda bi pala noć...ali to je već neka druga Crtica.