Meni se čini da nema slobode. Ne postoji.
Ili, ne postoji tamo, gdje je oči uglavnom traže. Sakrila se negdje drugdje.
U svijetu u kojem se sve mjeri, važe, definira, određuje, uokviruje u vremenske ili druge okvire, u svijetu u kojem je mjerilo uspjeha materijalni imetak, u tom svijetu je iluzorno očekivati slobodan život.
Sloboda bi trebala biti neograničena i nesputana, a sve ono što mi želimo i snivamo je duboko vezano za ovaj materijalni svijet. A materijalni svijet je opet sasvim u okovima prirodnih zakona, koji mu daju sasvim konkretna ograničenja. U tom smislu, jednostavno idemo u krivome smjeru. Ne možeš dobiti neograničeno, u ograničenom izboru.
I, to je normalno. To je zato, što sloboda jednostavno ne pripada materijalnom svijetu. Ona pripada Duhu, Ideji. Tražiš je svugdje po svijetu, a krije ti se u prsima. I nećeš je više nigdje naći, pretražio ti cijeli svijet. Možeš je oćutiti u misli, u osjećaju, u sjećanju. Njeguješ li je, primjetit ćeš da postajete prijatelji.
A, takva sloboda, između ostaloga, ima i sasvim praktičnu korist. Npr., kad se misliš hoćeš li zadnju kintu spiskati na Iphone 7 (koji ti nužno treba), ili na novu plazmu (koja ti nužno treba), sloboda ti šapne da ti ni jedno ni drugo nije potrebno. I doista, ne bude potrebno.
Kad cijelog dana misliš gade li ti se više crveni trolovi sa svojim lažnim intelektualizmom (hvala Bogu, zadnjih godinu - dvije gotovo da su iščezli), ili oni plavi, koji su svjesni da se obraćaju uglavnom idiotima, pa te idiotskim forama jebu direktno u mozak i to ne kriju (a ovi su se nakotili, kako su crveni iščezli), ti zaključiš da te politika više ne zanima, prebaciš na Severina & Jebači Saga Vol3, zapališ đoju i uživaš u ostrašćenim komentarima.
Mi smo ljudi čudnovata sorta. Valjda svi podsvjesno znamo da uglavnom svi oponašamo Sizifa (što se nesretniku štuca ovih dana), ali ne popuštamo. Iz dana u dan, robujući navikama, umetnutim potrebama, nepotrebnim željama... Ne pada nam na pamet promijeniti rutinu, guramo, guramo...
A oni koje je Romeo spomenuo, stoje pri vrhu i čekaju. Kad ekipa pristigne, a oni organiziraju kontroliranu lavinicu. Misle da će tako prije na vrh. Kakve li teške zablude!!!
Sloboda je u prsima, ljudi moji.
Hejteri nek popuše .. đoju.
Sloboda je kad u nama više ne postoji niti jedan razlog, niti jedna cijena da napravimo nešto što ne želimo ... kada više nema ništa naše kada samo ostane golo biće spremno na sve
Ovo baš lijepo.
O slobodi se dosta stosta pisalo i snilo,
No, slobodan tek onaj osta
Kojemu je ropstvo milo.
Puče mene inspiracija prije 2-3 mjeseca, pa počeo kao pisati neke stihove. Pa sad usporedim...
Što bih ja dao da znam ovako riječi složiti.
U ona lijepa vremena dok je Bog još hodao po nevjernoj zemlji, grad Split je bio poznat po nogometnom klubu Hajduk. Inače, taj klub postoji i dan-danas, ali je sada malo `ko čuo za njega.
E, bilo je to ljeto `86-87, ili ranije. Ne pamtim više. Upravo se održavao Trofej Marjan. Tako se zvao tradicionalni ljetni turnir u Hajdukovoj organizaciji, gdje bi došli vrlo ugledni klubovi. Jerbo, Hajduk je isto bio ugledan klub. Tog ljeta se okupila velika četvorka. Za mlađe da znaju, veliku četvorku su predstavljali Hajduk, Zvezda, Dinamo, Partizan.
Pisac ovih redaka je nazočio utakmici Hajduk - Zvezda, koja je odlučivala pobjednika turnira. Djelomično kao ostrašćeni navijač, ali više kao biznismen. A biznis se sastojao u prodaji Ledovih korneta. Naime, dvojica starijih iz ulice su radili u Leda. Kad bi se održavala utakmica, pokupili bi uličnu mulariju, potom zadužili hladnjaču sladoleda, pa na Poljud. Dogovor je bio savršeno izbalansiran: fifti-fifti. To je značilo sljedeće: Ako je kornet u dućanu koštao, na primjer 10 dinara, mi smo ga prodavali za 20. Kad bi utakmici bio kraj, Ledu bismo dali njegovu polovicu, a druga polovica bi ostala nama.
Tog poluvremena sam postigao gotovo pa osobni rekord. Dvije i pol kutija korneta, u svakoj kutiji po 40 komada.
A prodaja ne ide tek tako. Ponekad si morao cijelu tribinu prijeći, potom te jedan upita za sladoled. Ti staneš, a onda na istom mjestu prodaš kutiju. Onda opet ništa, pa navala.
Svakako, taman je prvo poluvrijeme bilo pri kraju, ja već prodao 2, obavio novu nabavku i vratio se sa nove 2 kutije na tribine. Krenula pomalo i treća kutija. Neki lik pita za slaju, ja se zaustavljam, vadim kornet ...
......... BLAŽ SLIŠKOVIĆ I GOOOOOOOOLLLLLL !!!!
Naravno, što sam drugo mogao uraditi, nego u ushitu zavitlati sladoled na igralište?
I pritom pogoditi pandura ravno u glavu.
A onda primijetiti drugog pandura do sebe.
Koji je već prije primijetio što ti napravio onom prvom panduru.
I tako, što da vam kažem ... tu se negdje rasplinula moja ideja o brzoj i lakoj zaradi.
Naravoučenije:
Nikad više igrača ka šta je bija Baka.
I prije spavanja, osjećam potrebu da podijelim sa vama:
DRAGI MOJ ŽIVOTE, VOLIM TE !!!
