Bio je to dan kao i mnogi prije njega. Uobicajen, naoko predvidiv i unaprijed isplaniran. Nicim nije nagovjestavao da ce biti jedan od onih dana koji se desavaju jednom u zivotu malog broja ljudi.
Mjesto i radnja su unapred dogovoreni i planirani, ali dogadjaj koji se desio je krajnje iznenadjujuci.
Igrom slucaja dozivio sam nezgodu, necu reci nesrecu, naprotiv, bio sam neopisivo sretan, zahvaljujuci kojoj sam se nasao na patosu uz grcenje svih misica, pa i onih koji su atrofirali usled rijetke upotrebe. Nakon tog grcenja svijet koji sam do tada poznavao u trenu je nestao. Osobe sa kojima sam se nasao i dalje su tu, samo sto su im velika zabrinutost i strah smijenili bezbrizne osmijehe sa lica. Jedan vice pogibe, drugi zovite doktora, treci vadite mu jezik iz grla, cetvrti pilji u mom pravcu zaledjen od straha, peti cuci pored mene ispruzenih ruku, razrogacenih ociju, kao da me pokusava pomjeriti, ali ja nikakav dodir ne osjecam, ustvari, ne osjecam apsolutno nista od onog sto sam cijeli zivot osjecao, sesti vuce cetvrtog da napravi mjesta sedmom da moze doci do mene - sedmi je doktor.
Dok ih posmatram onako uzrujane, primjecujem da je nesto mnogo cudno u svoj toj zbrci - ne mogu odrediti perspektivu iz koje ih posmatram! Svu sedmoricu gledam u oci u isto vrijeme i ne samo u oci, vidim im i tijela, polozaj u kojem se nalaze, perfektno cujem svaki glas koji puste u isto vrijeme, a vrijeme kao da ne postoji. Ne moze se odrediti. Prosto ga nema, ne postoji, niti tece, niti stoji. Postoji samo dogadjaj koja se odigrava u prostoru, a ja nijemi posmatrac kojeg je ispunio osjecaj kojeg nije moguce opisati nekom ko taj isti osjecaj nije licno dozivio. Osjecaj kojeg ni danas nisam prezalio i zbog kojeg mi je, na neki nacin, bilo krivo sto se vratih nazad, a razloga za povratak ima i vise nego dovoljno.
Kazu da, kada se covjek nadje u bliskom susretu sa smrti, mozak luci odredjen hormon koji stvara osjecaj zadovoljstva. Kazu da je to zbog same spoznaje da nam se zivot gasi, pa da nam ti poslednji trenuci budu najljepsi u zivotu, prije nego sto zauvijek isceznemo.
Kazuju i kazivajuci nagadjaju, ali mnogo promasuju. Mnogo.
Svo vrijeme koje sam proveo u tom stanju ja sam gledao, slusao i osjecao. Pokusacu, vjerovatno poput malog broja ljudi sa slicnim iskustvom, da to "gledanje, slusanje i osjecanje" uporedim sa nasim ljudskim culima.
Zamislite da svijet posmatrate u jednom fokusu. Sve sto se nalazi oko vas vidite kristalno jasno. Umjesto uobicajenog vidjenja, pri kojem su vam predmeti koji se nalaze u fokusu jasni, dok su oni u perifernom vidnom polju zamuceni i potpuno nejasni. U ovakvom slucaju oci vam ostanu sklopljene u dubokoj nesvjesti, a culo kojim gledate ne pripada covjeku onakom kako ga poznajemo.
Zvukovi se ne cuju na nacin na koji ih registruje uho. Zvuk osjecate u samom izvoru, kao da ne dopire do vas u vidu nekog talasanja kroz vazduh, vec ga osjetite na mjestu na kojem nastaje. Kao da ste zamislili da nesto izgovorite ali to niste ucinili. Osjecate kao da ste u centru, ne postoji smjer iz kojeg zvuk dopire.
Na kraju, taj osjecaj. Stanje u kojem se nalazite je nesto sto nijedan ljudski organ ne moze proizvesti, pa ni mozak. Stanje zbog kojeg vam je krivo sto vas je nako iz njega probudio, bez obzira kakvu ovozemaljsku ljubav i srecu za sobom ostavljali. Osjecaj u kojem strah, strepnja, sreca, tuga, nada.., jednostavno ne postoje, ali ih u drugima jako dobro vidite, jer su vam od ranije poznati.
Osjecaj u kojem razumijete i opravdavate sva covjekova djela ili nedjela. Osjecaj koji, definitivno, covjek ne treba da osjeti dokle god je covjek u ovozemaljskom oblicju.
Lijepo je znati da vas "bog" nikada nece napustiti. Ne zato sto ne zeli, vec zbog toga sto, bez obzira koliko svemoguc bio i on ima svoja ogranicenja. Bog se ne moze odreci covjeka, ali covjek se voli odreci boga. Sto iz bijesa zbog neispunjenih zelja, sto iz pogresnih uvjerenja. Kao dijete koje se preko javnih medija odrekne svojih roditelja, smatrajuci da je tim cinom raskinuo sve moguce veze sa njima, pa cak i one nasledne prirode.
Danas mi je potpuno jasno sta je smisao izjave, da se covjek odrekao vjecnog zivota radi ovozemaljskog.
Mjesto i radnja su unapred dogovoreni i planirani, ali dogadjaj koji se desio je krajnje iznenadjujuci.
Igrom slucaja dozivio sam nezgodu, necu reci nesrecu, naprotiv, bio sam neopisivo sretan, zahvaljujuci kojoj sam se nasao na patosu uz grcenje svih misica, pa i onih koji su atrofirali usled rijetke upotrebe. Nakon tog grcenja svijet koji sam do tada poznavao u trenu je nestao. Osobe sa kojima sam se nasao i dalje su tu, samo sto su im velika zabrinutost i strah smijenili bezbrizne osmijehe sa lica. Jedan vice pogibe, drugi zovite doktora, treci vadite mu jezik iz grla, cetvrti pilji u mom pravcu zaledjen od straha, peti cuci pored mene ispruzenih ruku, razrogacenih ociju, kao da me pokusava pomjeriti, ali ja nikakav dodir ne osjecam, ustvari, ne osjecam apsolutno nista od onog sto sam cijeli zivot osjecao, sesti vuce cetvrtog da napravi mjesta sedmom da moze doci do mene - sedmi je doktor.
Dok ih posmatram onako uzrujane, primjecujem da je nesto mnogo cudno u svoj toj zbrci - ne mogu odrediti perspektivu iz koje ih posmatram! Svu sedmoricu gledam u oci u isto vrijeme i ne samo u oci, vidim im i tijela, polozaj u kojem se nalaze, perfektno cujem svaki glas koji puste u isto vrijeme, a vrijeme kao da ne postoji. Ne moze se odrediti. Prosto ga nema, ne postoji, niti tece, niti stoji. Postoji samo dogadjaj koja se odigrava u prostoru, a ja nijemi posmatrac kojeg je ispunio osjecaj kojeg nije moguce opisati nekom ko taj isti osjecaj nije licno dozivio. Osjecaj kojeg ni danas nisam prezalio i zbog kojeg mi je, na neki nacin, bilo krivo sto se vratih nazad, a razloga za povratak ima i vise nego dovoljno.
Kazu da, kada se covjek nadje u bliskom susretu sa smrti, mozak luci odredjen hormon koji stvara osjecaj zadovoljstva. Kazu da je to zbog same spoznaje da nam se zivot gasi, pa da nam ti poslednji trenuci budu najljepsi u zivotu, prije nego sto zauvijek isceznemo.
Kazuju i kazivajuci nagadjaju, ali mnogo promasuju. Mnogo.
Svo vrijeme koje sam proveo u tom stanju ja sam gledao, slusao i osjecao. Pokusacu, vjerovatno poput malog broja ljudi sa slicnim iskustvom, da to "gledanje, slusanje i osjecanje" uporedim sa nasim ljudskim culima.
Zamislite da svijet posmatrate u jednom fokusu. Sve sto se nalazi oko vas vidite kristalno jasno. Umjesto uobicajenog vidjenja, pri kojem su vam predmeti koji se nalaze u fokusu jasni, dok su oni u perifernom vidnom polju zamuceni i potpuno nejasni. U ovakvom slucaju oci vam ostanu sklopljene u dubokoj nesvjesti, a culo kojim gledate ne pripada covjeku onakom kako ga poznajemo.
Zvukovi se ne cuju na nacin na koji ih registruje uho. Zvuk osjecate u samom izvoru, kao da ne dopire do vas u vidu nekog talasanja kroz vazduh, vec ga osjetite na mjestu na kojem nastaje. Kao da ste zamislili da nesto izgovorite ali to niste ucinili. Osjecate kao da ste u centru, ne postoji smjer iz kojeg zvuk dopire.
Na kraju, taj osjecaj. Stanje u kojem se nalazite je nesto sto nijedan ljudski organ ne moze proizvesti, pa ni mozak. Stanje zbog kojeg vam je krivo sto vas je nako iz njega probudio, bez obzira kakvu ovozemaljsku ljubav i srecu za sobom ostavljali. Osjecaj u kojem strah, strepnja, sreca, tuga, nada.., jednostavno ne postoje, ali ih u drugima jako dobro vidite, jer su vam od ranije poznati.
Osjecaj u kojem razumijete i opravdavate sva covjekova djela ili nedjela. Osjecaj koji, definitivno, covjek ne treba da osjeti dokle god je covjek u ovozemaljskom oblicju.
Lijepo je znati da vas "bog" nikada nece napustiti. Ne zato sto ne zeli, vec zbog toga sto, bez obzira koliko svemoguc bio i on ima svoja ogranicenja. Bog se ne moze odreci covjeka, ali covjek se voli odreci boga. Sto iz bijesa zbog neispunjenih zelja, sto iz pogresnih uvjerenja. Kao dijete koje se preko javnih medija odrekne svojih roditelja, smatrajuci da je tim cinom raskinuo sve moguce veze sa njima, pa cak i one nasledne prirode.
Danas mi je potpuno jasno sta je smisao izjave, da se covjek odrekao vjecnog zivota radi ovozemaljskog.
Poslednja izmena:
