Vec mjesec dana, u komadu, kako izbivam od zene, djece i kuce.
Nedostaju mi mnogo, za razliku od drzave iz koje isto toliko izbivam.
Nije lijepo sto mi domovina uopste ne nedostaje, sto ne ceznem, bar na trenutak da joj se vratim, al davno sam je prezalio. Nestala je davne '91.
Plasim se da cu zavoliti ovu teritoriju, ovu zemlju, imaginarnim granicama odvojenu od ostatka svijeta, u kojoj po kucama ne mozes znati, dal u njoj zive porodice zanatlije, profesora, preduzetnika ili ministra - sve su iste.
Lako covjek, ako je iole socijalizovan i ne misli samo na sebe, zavoli ova sela, u kojima su kucice male, al su stale mnogo, mnogo vece. Neko bi pomislio da je obrnuto, da u vecem objektu zive ljudi, a u manjem krave, kao sto je slucaj na brdovitom balkanu, gdje tacno znas koja je cija kuca; u ovoj zivi domaci rob, u ovoj gazda, u ovoj gastarbajter, a u ovoj, sa sve policijom pred ogromnom kapijom i prijavnicom, koja vise lici na ulaz u neki zavod za izdrzavanje zatvorskih kazni, nego na ulaz u porodicno gnijezdo nekog nadobudnog savjetnika ministra za ekologiju. One ministarske kuce ne mozes ni vidjeti. Prepoznajes da, tamo negdje 4 kilometra od glavne kapije, engleskim vrtom skrivena od pogleda i duboko u hladovini platana, cuci "kucica" nekog ministra, glavom i bradom. Znas da je ministar, samo po tome sto se, s vremena na vrijeme, kroz kapiju prolomi zvuk 3-4 policijske sirene, sa isto toliko policijskih kola, koja uz zvuk bijesnih V8 masina sa unutrasnjim sagorijevanjem, najpoznatijih i samim tim najskupljih evropskih proizvodjaca, najavljuju prolazak doticnog gospodina, sa zavrsena 4 razreda osnovne skole...
A ovde.., ovde ministra svaki dan sreces, dok mu se kravata vijori pedalajuci na biciklu.