Ljudi stanite malo. Kakav psihić, kakav job. Covjek je izgubljen. Pustinjak je sve jako lijepo napisao pa cu samo dodati jos par rijeci.
Covjek kaze da je dotakao dno zivota, nema cilja i nema smisla, ne vidi se u buducnosti. Zamislite se u takvoj situaciji. Po meni nesto najgore, kada sam sebe smatras niškoristi.
Zasto se smatras niškoristi? Sigurno nije zbog trave, stvar je mnogo dublja. Mozes ti naci i posao i djevojku i ici kod psihica i sta ja znam sta sve ne, ali ako TI nisi zadovoljan sobom badava ti je sve to.
Kao što pustinjak kaže, svatko zivi u svojoj kozi i svatko je individua. Ljudi imaju, svatko svoj, drugaciji pogled na zivot i razlicita ocekivanja od zivota. Dakle, nije bitno je li netko doktor ili coban koji cuva ovce jer dokle god su cobanu svjez zrak, sloboda kretanja, prizori udaljenih horizonata i osjecaj beskrajnosti ljepsi i drazi od novaca koje doktor ima tada je on sretan, a doktor je sretan sto spasava zivote i lagodno zivi od toga.
Za ovo sa drustvom te u potpunosti razumijem jer i kod mene je takva situacija. Ljudi iz moga kvarta, moji "prijatelji", svi puse i sve se vrti oko trave. Ekipa nece izaci van ako se nema sta za pusit. Kao da je to neko natjecanje koji ce vise trave za zivota ispusiti. A ja volim izac van, samo da se porazgovaram, da se prosecem, vidim sta ima novog. I tako sam ja skuzio da u biti u kvartu nemam pravih prijatelja vec samo ekipu s kojom idem zapalit. A znamo se od osnovne škole. Žalosno...
Stvari su se promjenile od srednje i imam osjecaj kao da sam i sam upao u neku kolotecinu zivota gdje mi se sve vrti u krug, sve se ponavlja, a nista novo ne dolazi. I neda mi se, stvarno mi se vise ne da na taj nacin zivjeti, ali ne mogu to nikako promjeniti. Ili mogu? Prije mi se zivot svodio na školu preko tjedna, navecer da odem zapaliti, a za vikend van i tjerat zajebanciju. Nije da je sad nesto drugacije, jos zivim na maminoj cici, doma, ne placama rezije, uvijek mi je sve cisto i imam za pojest, studiram i jos uvijek pusim s istim tim "prijateljima" . Želim reci da se i nije bas previse toga promjenilo u mojoj sredini, ali drustvo i trava su ostali isti i nisu se pomaknuli s mjesta. Imam osjecaj da mi je vecer i ta frula s ekipom s kojom pusim, a od koje se sve više i više zelim maknuti (ekipe ne frule) vrhunac dana. Ne želim da je tako, a opet me to veseli, ta vecer.
Neda mi se više družiti s tim ljudima jer nemamo bas previse zajednickih tema sem vutre i sve je postalo nekako umjetno. Pojavili su se i klanovi. Svako gleda na svoju guzicu i kako ce on bolje proc. A to su ljudi s kojima sam proveo najvise vremena, s kojima sam zapalio prvi joint, prvi put auto vozio ,prvi put pio, tuko se i fuko. I kako da ja to bacim samo tako. Nemam druge ekipe osim njih a vise ne zelim biti tamo. Bojim se promjene, trebao bih se maknuti od njih za svoje dobro, ali onda cu ostati sam. Imam jos frendova ali jedno su oni, a drugo je kvart. Mislim da je trava tu izmedju ostalog odigrala vrlo vaznu ulogu, jer odkad smo poceli, nismo stajali... Nekad se zapitam kako bi se stvari odvijale da nismo uzeli prvi paket. Odkad je usla u nase zivote, ostala je u sredistu pozornosti. Tko god kaze da ne stvara ovisnost laze samoga sebe, jer ona to radi i to na nacin da si uvijek svjestan da je tu i da ju mozes konzumirati ako zelis. Neki nacin bjega. Tih 2 sata su tvoje vrijeme a kako i pjesma kaze "Everybody needs some time on their own". I to je dobro! Nije dobro sto je ona centar.
Rekao sam ne mogu to nikako promjeniti, pa se opet zapitao mogu li? Mogu da. Sve je na meni. Stvari nece same past sa neba i posloziti se na svoja mjesta. Sjecam se sta mi je razrednik bio rekao jednom prilikom i bas sam osjetio da te rjeci imaju svoju tezinu. Oslovio me imenom i reko mi "nitko nam nece pomoci ako ne pomognemo sami sebi ". Cesto se sjetim tih rjeci..