Taèno je, korene današnjih zabrana trebamo tražiti u zakonima SFRJ.
Ali, sve to ima predistoriju.
Prvo je Velika Britanija uvela 1924. zabranu korišæenja Cannabis-a u "rekreativne svrhe" (bez obzira kako je to u originalu formulisano). Taj zakon je važio za èitavu tadašnju imperiju, ali je teško bilo to svuda sprovesti u delo (èini mi se da su jedino na Jamajci, od svih kolonija, osim same matice Britanije, imali nekog uspeha).
1937. SAD donosi zloglasni "Marijuana Tax Act", pošto je prethodno, u periodu 1919.-1934. 29 saveznih država uvelo zabranu na korišæenje. Prva žrtva tog novog federalnog zakona je bila u Denveru (ironièno, Denver je krajem prošle godine postao prvi veliki grad u SAD gde je referndumom odluèeno da se Cann. dekriminalizuje u potpunosti).
Èini se da je više uzroka donošenja takvog zakona. Na stranu pritisak senatora iz država koje su veæ zabranile, ali mnogi u SAD danas vide Edgara J. Hoovera (tadašnjeg šefa FBI) kao glavnog krivca. On je, naime, bio poznati "mrzitelj" crnaca, hispanaca, komunista i homoseksualaca (o tome da je i on bio homiæ postoje brojni dokazi, no to ovde nije bitno). Ali, najviše od svega je mrzeo Jazz. Ne raèunajuæi da su sve ove navedene grupacije bile u to vreme jako ozloglašene kao konzumenti vu, Jazz muzièari su predstavljali stalne eksponente upotrebe, pri èemu su neki od njih i propagirali upotrebu (koliko se u to vreme moglo).
S druge strane, neki racionalniji autori uzrok zabrane vide u lobiranju alkoholne (koja se oporavljala od prethodne prohibicije), duvanske (delimièno) i što je možda najvažnije, industrije sintetièkih vlakana, koja je u to vreme tek poèela da se razvija. S tim u vezi, bilo je potrebno diskreditovati indistriju konoplje u svakom smislu.
Tokom drugog svetskog rata, nije bilo dovoljno sintetskih vlakana, tako da je hemp industrija ponovo oživela, pa je èak u to vreme postojao i slogan "Hemp for Victory". Posle rata je bilo teško kontrolisati upotrebu u uživajuæe svrhe (hedonizam je bio na ceni, posle svega preživljenog), ali se industrija sintetièkih vlakana nije predavala. Poèetkom pedesetih je dobro došao i tzv. "lov na veštice" senatora McCarthy-a i tu je zakon jako došao do izražaja.
Poèetak šezdesetih je doneo solidno otopljavanje u eri hladnog rata i to je bilo poèetak druge faze opšte globalizacije, tj. Novog svetskog poretka. Samim time, poèele su se donositi odluke, dogovori i zakoni na globalnom nivou. Dakle, u to vreme (1961.) je i došlo do "Single Convention on Narcotic Drugs" ,
pogledate na:
http://en.wikipedia.org/wiki/Single_Convention_on_Narcotic_Drugs
Shodno tome i SFRJ je oèela da primenjuje zakon o gajenju, upotrebi i prometu Cannabis-a i njegovih derivata. Pod isti ugovor je potpalo i gajenje industrijske konoplje, koje je regulisano zakonom, ako se ne varam (imam èlanak o tome na hard discu, ali ne mogu trenutno da ga naðem), iz 1966., po kome je svaki uzgoj industrijske konoplje bez supervizije nadležnih organa ilegalan. To nije pogodilo toliko regione gde se veæ uzgajala industriska konoplja na velikim površinama i na državnim gazdinstvima (u Vojvodini i Slavoniji, mahom), ali je znatno ugrozilo individualni uzgoj u Bosni, južnoj Srbiji, Kosovu i Makedoniji, a to su upravo podruèja gde je gajena turska landrace sativa sa izvesnim psihoaktivnim svojstima (primarno u svrhe dobijanja vlakana, ali su cvetovi stvarno bili dobri). Ja sam zasade takve konoplje nalazio po istoènoj i južnoj Srbiji, ali pouzdano znam da je u zapadnoj Makedoniji ima èak i u divljini, po brdima.
Znaèi, sve je došlo pod udar države, a do tada je praktièno moglo da se gaji sve bez ogranièenja.
Kad smo veæ kod države, imam podatak da je Kraljevina Jugoslavija tokom tridesetih godina prošloga veka imala ogledna polja Cannabisa u okolini Bitole u Makedoniji, koja je gajena iskljuèivo u medicinske svrhe, dakle, bila je sigurno dobra za pušenje. Od toga se odustalo zbog pritužbi lokalnih pèelara kojima je mnogo pèela uginulo nakon ispaše na poljima konoplje.