Cijeli život lutam, nešto tražim, a ne znam šta. Probijam granice i obaram autoritete. Boga sam odbacio u tinejđerskim danima, bar u toj formi u kojoj nam ga vjere predstavljaju. Osjećam ja da nešto postoji, nešto iznad nas ljudi, al u isto vrijeme znam da to nije taj bog. I lutanje traje i dan danas, al sam se prije nekih pola godine upoznao sa yogom. Ne yogom koju sam poznavao kao tjelesnu vježbu, jer tom fizičkom izgledu nisam nikada posvećivao neku pažnju. Bez vježbi, na youtube-u, naletim na nekog Sandhguru-a. Počnem slušati njegove govore, i shvatim da imamo ista mišljenja, u stvarima o kojima sam ja razmišljao
. Tu shvatim da bit yoge nije fizički izgled, nego stvaranje balansa između tijela i uma. Da je bit yoge konekcija sa sviješću. Da smo mnogo više od ovog fizičkog, što u neku ruku i smatram cijeli svoj život. Sada izučavam mogućnosti kroz mistike i yogije, i sviđa mi se to sve, nekako osječam da tu pripadam. Nisam još uvjek počeo da vježbam, ponekad meditiram, ništa ozbiljno, nisam još uvjek spreman da napravim distancu od života, al jedva čekam da uspijem. Da se posvetim povezivanju sa sviješću. Kako sam upoznat sa yogom, posto sam bolja osoba sebi, vratio sam osmjeh na lice, smanjio negativna raspoloženja, shvatio da je moral iluzija, on me najviše handrio.
Ispisa se ja...
Hoću da kažem da bi se povezali sa sviješću, moramo se distancirat od tijela i uma. Da bi se distancirali, moramo naućiti da ih kontrolišemo, da bismo ih uspjeli smiriti. Nemir je ta distanca između nas i svijesti.
Budite mi nasmijani
atma.hr
nda je i bila namjenjena upravo ..tebi.
