Listajući ovih dana stranice svetskih Uzgajivača i you tube snimke napucanih grow room-ova, dođe mi jedna svetla misao o tome kako sam nekako postao tužan kada udjem u svoju spavaću sobu, koja bi zapravo trebalo da bude dečija, ali pošto sam u njoj udomio svoj hobi, više nije ni spavaća, a naročito ne gostinjska.
Gledam sve te opuštene likove koji u sred Novembra bosi u papučama šetkaju od svojih spavaćih soba do grow room-ova i prave video zapise mljackajući dok govore, čak i zamuckuju u svom orgazmičnom predstavljanju; prodaju "muda za bubrege", usput po potrebi ovlaš dodiruju skupocenu opremu, a s' vremena na vreme pomiluju vrhove svojih brutalno osrednjih biljaka...
Nosim termo čarape i dok otkopčavam box osećam kako su mi noge utrnule od hladnoće.
- Kako li je biljkama?-pitam se i razmišljam da li da ugasim bojler ako pojačam radijator...al' prvo da sačekam da rerna ispreče jeftino lisnato testo jer ako izbaci sklopka eto opet kalkulacije i šetnje niz stepenice....
-I dok mu skupi Co2 sistem ne ispada iz kadra, On govori o svom nekom ppm-u držeći petolitarsku kantu najskupljeg djubriva na svetu...tu oko njega svetlucka nekih 6.000w...
Kupio sam prošle godine najmanja pakovanja AN (vid'la žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu)...istrošila se brzo, nema veze.
-Može i bez toga- mislim se...
Može bez ičega kod nas...samo ne može bez volje.
I koliko god novca da dajemo, samo krpimo rupe da bi zakrpe što više ličile na te neke blještave snimke sa you tube-a...
I ličimo, sve više ličimo...držimo dah u inat, sve dok ne crkne balast, a rezervnog nema...
I skoro da tugujem tako u negrejanoj sobi, gde se od garderobe gaća i čarapa jedva i nasluti grow box...
Tugujem tako, dok se na Vutri ne pojavi neki klinac sa par cfl-ki i semenom iz keta i podseti me da može i tako malo da bude veliko... jer to malo kad ga nemaš postane tako veliko i neophodno...
I sada dok me polako savladava san, a dim nikako da izadje iz glave, znam da tamo u prohladnoj sobi moje biljke ne žive savršen život, ali su bar voljene i site.
To jesu, za toliko se ima...
Gledam sve te opuštene likove koji u sred Novembra bosi u papučama šetkaju od svojih spavaćih soba do grow room-ova i prave video zapise mljackajući dok govore, čak i zamuckuju u svom orgazmičnom predstavljanju; prodaju "muda za bubrege", usput po potrebi ovlaš dodiruju skupocenu opremu, a s' vremena na vreme pomiluju vrhove svojih brutalno osrednjih biljaka...
Nosim termo čarape i dok otkopčavam box osećam kako su mi noge utrnule od hladnoće.
- Kako li je biljkama?-pitam se i razmišljam da li da ugasim bojler ako pojačam radijator...al' prvo da sačekam da rerna ispreče jeftino lisnato testo jer ako izbaci sklopka eto opet kalkulacije i šetnje niz stepenice....
-I dok mu skupi Co2 sistem ne ispada iz kadra, On govori o svom nekom ppm-u držeći petolitarsku kantu najskupljeg djubriva na svetu...tu oko njega svetlucka nekih 6.000w...
Kupio sam prošle godine najmanja pakovanja AN (vid'la žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu)...istrošila se brzo, nema veze.
-Može i bez toga- mislim se...
Može bez ičega kod nas...samo ne može bez volje.
I koliko god novca da dajemo, samo krpimo rupe da bi zakrpe što više ličile na te neke blještave snimke sa you tube-a...
I ličimo, sve više ličimo...držimo dah u inat, sve dok ne crkne balast, a rezervnog nema...
I skoro da tugujem tako u negrejanoj sobi, gde se od garderobe gaća i čarapa jedva i nasluti grow box...
Tugujem tako, dok se na Vutri ne pojavi neki klinac sa par cfl-ki i semenom iz keta i podseti me da može i tako malo da bude veliko... jer to malo kad ga nemaš postane tako veliko i neophodno...
I sada dok me polako savladava san, a dim nikako da izadje iz glave, znam da tamo u prohladnoj sobi moje biljke ne žive savršen život, ali su bar voljene i site.
To jesu, za toliko se ima...