Pozdrav. Ekipa s kojom duvam nema slična iskustva, pa sam mislio da vidim ima li neko na forumu da mu se događa što i meni. Pušim travu redovno pet mjeseci, gotovo svaki dan (najveća pauza od dva ili tri dana). U početku je to bio jedan a kasnije tri do četiri džointa. Kad sam tek počeo pušiti dobro me je pucalo, smijao sam se kao lud i nisam znao gdje se nalazim. Kasnije sam se navikao a onda mi je sve postalo uobičajeno, pušio sam i redovno išao u školu, obavljao svakodnevne aktivnosti, inače rano ustajem i sve stižem. Onda su me počeli pucat loši tripovi, ne kad sam naduvan, nego jedno jutro kad sam ustao. Nisam kontao da je od trave i mislio sam da se bojim s razlogom. Onda sam se počeo svega bojati, nisam smio ostati sam, tripujem da sam bolestan, da ću se srušiti i tako dalje. Negdje sam pročitao da kod osjetljivih osoba velike količine marihuane hoće dovesti do težih psihoza. Sad polako smanjujem, ne pušim svaki dan, nego jednom sedmično, pa ću napravit neku dužu pauzu. Ima li neko sličnih iskustava? Da je zabrinut, da mu se svakakve misli roje po glavi, da razmišlja smao o ružnim stvarima i tako dalje? I hoće li proći uopšte? XD
Ima toga brate, flesevi, paranoje, ja poslednjih godinu i po pusim bez prekida, i upadao sam cesto u lose tripove, drhtavica, hladan znoj bukvalno prska iz stopala i pazuha, reziranje nekih opasnih situacija u glavi bez ikakvog razloga, sve to pocinje polako, sto se covjek vise prepusti pusenju, pocne manje da se krece, a vise da kulira i razmislja i u svim tim satima razmisljanja covjek ode u podsvjest, a svima nam je na neki nacin mozak zatrovan, ja sam npr u srednjoj skoli bio najnabildovaniji i vazio za tucarosa jer sam se i tukao cesto, ali nikad zbog sebe, nego zbog pogresnog drustva koje je bilo dio razmazenog gradskog krema. Nakon zavrsetka srednje poceo sam mnogo cesce da pusim i udaljio se iz starog okruzenja, poceo drugacije da razmisljam, prestao da bildujem, smrsao, a nekad vazio za zestokog lika, ali sam se potpuno promjenio, to jest ocistio od kompleksa koje sam vukao iz srednje skole. I odjednom pocinje iscudjavanje svih ljudi oko mene, a najvise od par clanova familije, kako si smrsao, kako si jadan, sta je sa tobom, jesi li na heroinu, sto si propao? To je bio dio reakcija okoline na novog mene, prvo nisam obracao paznju jer sam se, bar sam mislio tako, ocistio od kompleksa. Ali ne, neprekidnim zaprepastavanjem okoline na moj novi lajfstajl, sam poceo da mislim da mi fali nesto, i poceo sam da se osjecam slabasno, nemocno, nesigurno, a par godina bio lik od koga su svi strecali, ali kao da su jedva cekali da me sjebu tako omrsavljenog, non-stop napusenog i dobrocudnog, alj do tad potpumo zadovoljnog. I pocinju problemi, sve cesce su mi kroz misli prolazile zamisljene situacije frke zbog mrkih pogleda, tuca bez pravih razloga, neuspjelih startovanja riba, sve je to pocelo non stop da mi se vrti po glavi i samopouzdanje mi se potpuno raspalo, oblivao me znon za svaku sitnicu, drhtavica bez razloga, cak par nedelja nije pred ribom mogao da se digne, a jebo sam i 10 puta na noc, dje god da krenem pomislim na neku opasnu mogucu situaciju i oblije me znoj, i to je trajalo 2, 3 mjeseca. Neprestalno sam se borio, skapirao da sam opet kao nekad u srednjoj skoli dao vaznu ulugu tudjem misljenju i pustio da povjerujem da drugi bolje od mene znaju sta je sreca za mene. Pa sam poceo vedrije da razmisljam, i da provodim vrijeme sa blagim, sirokoumnim, prijatnjim ljudima, STVARIMA KOJE SU ME UBIJALE U PERIODU ANKSIOZNOSTI SAM MAKSIMALNO SMANJIO VAZNOST I TRUDIO SE DA 100% VJERUJEM U SEBE BEZ KOMPLEKSA I U SEBE KAO COVJEKA KOJI NIKOME NE ZELI DA NARUSI MIR, KOJI KE PREVAZISAO SREDNJOSKOLSKE TUCE I SVAKI PROBLEM BI JTIO MIRNO DA RIJESI I SAMO TRAZI SVOJ MIR SA SVETOM BILJKOM. Pa sam opet sam za sebe poceo da treniram, smanjio sa 10ak na 3 dzoka dnevno(vise pusim sam nego sa ekipom), poceo da repujem jer tu muzikh pratim citav zivot(mada sam se stidio toga dok sam bio popularan srednjoskolac u primitivnoj sredini koja se sepuri u armaniju) znacj poceli su fristajlovi po citav dan, gledanje smijesnih klipova i filmova, poceo sam da setam nasmijan, zaboravio sam da postoji to da me neko mozda mrko gleda i tako sam se polako vratio u normalu, javi se i sad neki znak anksioznosti, ali puuuuno rijedje. Tako da brate to ti je borba protiv podsvjesti, samo vedro razmisljaj i vjeruj u sebe! Nemoju nikom da naudis pa nece niko ni tebi, nema razloga za strah kad si cist!
Potrudio sam se da ti opisem svoje momente ludila i kako sam prevazisao, nadam se da ce biti od pomoci